Blago, majsko sunce izmamilo me već u rano jutro u moju cvjetnu baštu koja se prelijevala u milion boja. Ako sam išta na svijetu strasno voljela to je bilo ovo moje cvijeće. Njegovala sam ga sa puno pažnje i ljubavi i uživala u njemu svakog trenutka od prvih listića, cvjetanja, sve dok ne požuti. Pažljivo sam zalijevala ruže i plijevila mladu travu koja je prijetila da sve prekrije, kada me u poslu prekide tanani glasić tik do mog uha:
– Dobro jutro nano, evo mene da ti pomognem.
Naravno to je bila moja unučica Nadija, još jedna moja velika ljubav. Od kada je došla na svijet prije šest godina, nas dvije smo postale nerazdvojne. Naravno da sve nane vole svoje unuke, ali ja sam zaista bila luda za ovim djetetom od prvog dana od kada sam je vidjela. Ta ljubav mi se vraća u istoj količini. Imam sreću da je čuvam dok joj otac, moj sin Samir i majka Mirha rade, tako da smo nas dvije upućene jedna na drugu najmanje deset sati dnevno. Svaki dan je za nas dvije praznik koji unaprijed planiramo kako ćemo najljepše provesti. Moje godine, odavno su me oslobodile drugih kućnih obaveza, tako da mi je u ovom poznom dobu ostala samo briga o mom cvijeću i mom najdražem cvjetiću Nadiji.
– Nani, hoćemo ići danas da obiđemo dedin mezar? – provjerava naš dnevni raspored moja dušica.
– Naravno, srećo nanina, tako smo dogovorile i tako će biti, samo idemo sada brzo da doručkujemo i lijepo se uredimo, pa ćemo nabrati najljepše ruže za dedu. – uzeh je za ručicu i povedoh u kuću.
Sat kasnije, nas dvije smo šetale prema seoskom haremu smještenom na blagoj uzvisini iznad našeg malog sela koje se sastojalo od tridesetak kuća razbacanih, nepovezanih, kao da su nekom divu ispale iz šuplje vreće dok je gazio tim brežuljkastim krajem. Te su kuće bile stare i oronule baš kao i njihovi stanari, jer već odavno naši mladi bježe iz ovog od vlasti i Boga zaboravljenog kraja gdje se uvijek teško radilo i teško živjelo, rano ustajalo i kasno lijegalo. Na prste jedne ruke se mogu izbrojati domaćinstva u kojima živi mlada porodica i koja ima namjeru da tu na očevini, ostane. Kako odrastu, taman toliko da mogu samostalno otići do grada, naši mladi odlaze i ne vraćaju se više. Davno je prošlo vrijeme kada se u ovaj kraj dolazilo...čak tamo početkom pedesetih godina prošlog stoljeća.
– Nano, evo nas na haremu, hajde da ja prva nađem dedin mezar, – veseli me glasić moje unuke prekida iz razmišljanja. I evo nas pored spomenika sa koga me gledaju drage, voljene oči mog rahmetli muža. Već dvadeset godina ga posjećujem tu na ovom istom mjestu, a tridesetosam smo ih proveli zajedno u sretnom braku. Dok redam ruže po njegovom grobu, a Nadija se zabavlja loveći bubamare čija se krila presijavaju na jutarnjem suncu, misli mi odlutaše u tu daleku prošlost kada sam prvi put stigla u ovo bosansko selo zabačeno i izgubljeno u brdima.
Bilo je to vrijeme obnove i izgradnje, petoljetnih planova, nezamislivog poleta i entuzijazma kod mladih ljudi zadojenih visokim ciljevima, još nedovoljno starih da iskuse i suprotnu stranu idealizma. Šta da kažem, i ja sam bila mlada i baš takva. Imala sam tek osamnaest godina kada sam se kući vratila s diplomom učiteljske škole i pozivnicom da se već sutradan javim u Oblasni Komitet radi rasporeda na moje prvo radno mjesto. Nisam znala gdje ću biti upućena, a da pravo kažem nije me bilo ni briga. Čak sam u to vrijeme žudjela da me pošalju u najudaljenije moguće mjesto. Kod kuće mi je vladao nered i haos od porodičnog života. Ponekad mi se nije mililo vraćati kući ni da prespavam. U zajedničkom domaćinstvu, stiješnjenom u dvosobnom stanu starinske gradnje, što je značilo, jedna velika soba koja se nazivala kuhinjom, a služila i za kuhanje i za dnevni boravak porodice, a navečer i za spavanje, dvije manje spavaće sobe, kupatilo koje su u to oskudno, poratno vrijeme, sa nama dijelile još dvije porodice iz komšiluka, nagurali smo se otac, maćeha, mlađa sestra, brat i njegova mlada žena koja je čekala svoje prvo dijete. Jednom riječju, manjak prostora i manjak tolerancije. Nije istinita ona izreka „kuća nije tijesna, gdje čeljad nije bijesna“, jer ako je mala kuća a puno čeljadi, na kraju svi postaju bijesni na svakoga. Da nije ništa drugo do dugo čekanje reda na kupatilo. Kod nas je situacija i bez toga postala zategnuta kao struna na gudalu i iz drugih razloga. Moja majka, Bog da joj dušu prosti, poginula je u ratu od granate, a otac vrativši se iz partizana dovede sa sobom jednu mladu, silovitu djevojku, nešto malo stariju od mog najstarijeg brata. Ta naša nesretna maćeha bila je divljačno seljanče, isto toliko glupa koliko i tvrdoglava i pakosna. Postala je još i gora kada je vidjela da je nijedno od muževe djece ne prihvata i ne smatra dobrodošlom. Između nas se stvori otvoreno neprijateljstvo i kuća se ispuni svakodnevnim svađama i galamom. Što smo mi više kritikovali njenu očitu sirovost i nevaspitanost, to je ona postajala gora ne nastojeći ni jednog trena da malo poradi na sebi da se prilagodi sredini u koju je došla. Nisam mogla da zamislim kako je moj otac mogao da zavoli takvu ženu nakon naše lijepe, nježne majke, koja je bila pojam dame i intelektualke. Ocu svakako nije bilo lako između dvije vatre. Na kraju je postalo očito da je krenuo linijom manjeg otpora, svakodnevno se opijajući i u polusvjesnom stanju prateći kako mu se porodica raspada. Kada je moj brat kući doveo svoju trudnu djevojku jednostavno nas obavjestivši da je od danas ona njegova žena i da će, naravno živjeti s nama, kap je prelila čašu. Stoga sam se radovala kraju školovanja i odlasku, ma i na Mjesec, samo da se klonem iz svog raspadnutnog doma.
Oblasni sekretar za prosvjetu je dočekao nas petnaest novih prosvjetnih radnika i svima uz domoljubni govor predao riješenje za posao. Ja sam čitala ime sela u koje sam dodijeljena kao učiteljica u nižoj osnovnoj školi, ali nisam mogla da ga lociram. Negdje u Srednjoj Bosni, Bugojno najbliži grad, ali ne baš blizu. Bilo gdje, raditi je isto, mislila sam.
Kada sam se nakon nekoliko dana našla na pustom putu, usred ničega, izašavši iz autobusa koji je drndao uz planinu gotovo se rastavivši na sastavne dijelove, čekajući da po mene poljskim kolima dođe školski poslužitelj, jeza mi je kretala od stopala do vrha glave. Gdje sam Bože moj zaglavila i šta će da bude sa mnom?
Putovanje autobusom, pa onda uskim truckavim putem do malog sela izmorilo me toliko da sam jedva čekala da se negdje spustim i zaspim. Smještaj mi je bio, a gdje drugo, nego u školi. A škola je bila poluruševna zgrada sa jednom ovećom prostorijom sa podom od nabijene zemlje, nekoliko školskih klupa koje su pamtile devetnaesto stoljeće, olupljenom školskom tablom i katedrom koja je bila izdignuta na drvenoj platformi, kao na maloj pozornici. U školi je postojala još jedna omanja soba, stan za učitelje. Isti pod, jedan gvozden krevet, vješalica na vratima, prenosni lavabo s olupljenim lavorom i jedan mali sto i stolica. Hajde, de, rekoh u sebi bar ću imati cio krevet za sebe. U mojoj kući sam bila prisiljena spavati sa sestrom. Poljski klozet je bio zajednički za đake i učiteljicu i to mi je bio najteži dio mog stanovanja. Ali sa mladalačkim entuzijazmom prionula sam na posao i već sljedećeg jutra dočekala šaroliku skupinu učenika. Među dvadesetak đaka bilo je malih od sedam godina do nekoliko mojih vršnjaka koji su zbog ratnih prilika i ko zna kojih još razloga kao momci tek pohađali osnovnu školu. U toku školovanja pripremali su nas za razne situacije, ali za ovako šaroliku skupinu đaka nisam bila pripremljena. Crveneći i blijedeći od treme, pokušavala sam izgledati autoritativno dok sam svoje učenike raspoređivala u četiri reda po razredima. Ni malo mi nisu pomagali, jer su se neprekidno smijuljili i dobacivali ispod glasa neumjesne komentare. Pravila sam se da ništa ne čujem, a crvene uši su me izdavale. Jedva sam dočekala da se vrijeme predavanja završi i da pobjegnem u svoj neugledni sobičak i dobro se isplačem. Kada sam se umila i sačekala da mi malo splasne nabubrjelo lice od plača zaputih se na ručak u kuću čika Jusufa kod koga mi je bila obezbijeđena hrana. Jusuf je pored svojih težačkih poslova obavljao dužnost školskog poslužitelja. Njegov posao u školi nije bio mnogo zahtijevan. Zimi nabavka i priprema ogrijeva, u jutro da naloži vatru u peći „kraljici“, te da povremeno obavi koju popravku na krovu ili samoj zgradi. Kod njega su tradicionalno bili „na hrani“ učitelji koji su radili u školi. Njegova kuća se nalazila odmah pored škole, bašte su nam bile povezane, bit će da je to bio presudan razlog što je Jusuf izabran da obavlja ovaj posao.
Na pragu tipične bosanske kuće, niske, sitnih, neuglednih prozora, koji nisu obećavali mnogo svjetla u unutrašnjosti kuće, dočeka me lično čika Jusuf, što je bilo čudno s obzirom da se seljaci sa polja nisu vraćali prije večeri. Smatrala sam to posebnom čašću. Jusuf je bio seljak u četrdesetim godinama, ali kako ga život nije štedio izgledao je bar dvadeset godina stariji. Ali njegova žena Ajkuna bila je baš jedna zgodna hanuma, sva okruglasta i rumena, a brza kao ptičica. I pričljiva. Radoznalo je žmirkala dok se sa mnom upoznavala, a usta su joj se vlažila od silnih pitanja koja je spremala da na mene saspe. Sinija je bila postavljena na verandi kuće.Okolo postavljeni ručno rađeni tronošci, pretpostavih, zimska zanimacija samog gazde kuće. Primjetih da osim jednog nema više pribora za jelo, meni je ponuđeno mjesto ispred tanjira i escajga, shvatih da je to način na koji su mi moji domaćini pokazali dobrodošlicu. Oni su se koristili samo kašikom. Onako zbunjena i kao pala sa oblaka, bila sam im zahvalna na toplom prijemu. To mi je zaista bilo prijeko potrebno. Poslužena je jednostavna čorba od povrća i savršeno napravljena i začinjena pita sirnica. Meni su sipali u tanjir, a oni su jeli zajednički iz same činije i tepsije. Do kraja ukusnog ručka i mora odgovora na sva moguća pitanja neumorne Ajkune, znala sam da ću u ovom selu ubuduće imati prijatelje u ovim ljudima. Za ručkom smo sjedili samo nas troja, a meni uljudnost nije dozvoljavala da pitam gdje su ostali ukućani. Pretpostavila sam da ih ima još. Tek kada je Ajkuna ponosno iznijela na siniju dobro ohlađenu halvu i sipala nam u čaše himber od drijena, na vratima se stidljivo pomoli lijep momčić u kome prepoznah jednog od mojih „postarijih“ učenika. U školi su ga djeca zvala Ćiro i na odmoru sam čula kako mu uglas pjevaju rugalicu „sjedi Ćiro na vrh slame, brkovima plaši vrane“, valjda aludirajući na njegove i te kako zacrnjene nausnice. Svakako da je bilo smiješno dječurliji do deset godina, gledati kako sa njima sriče slova jedan gotovo odrastao momak koji, eto već i brke pušta. Bilo mi ga je žao, ali nisam htjela da se petljam u dječije zezalice već prvog dana. Nisam znala da li mu je Ćiro pravo ime ili ipak samo nadimak zbog pjesmice rugalice. Dilema je bila riješena tog časa kada se pojavio na vratima crven kao paprika od stida i zbunjenosti. Otac ga pozva da uđe, a on se snebivajući uvuče kao malo mače trudeći se da ne gleda u mom pravcu. Pomislih da nije sasvim čitav.
– Eto, učiteljice, ovo je naš sin Mustafa, – „nije Ćiro-pomislih“ – Momak naš vrijedni, radio pa zakasnio na večeru, - pohvali ga ponosni otac, a on se jadan, gotovo uvuče u svoju kariranu košuljicu. – A, eto, Bog nam dao njega i nemamo više djece, ali sa njim sva dobra svijeta dođoše. Vrijedan nam je i dobar, poslušan, sa mnom ide na njivu od sedme godine, ni jedan posao mu ne izmiče. Ali, moja učiteljice, nisam ga do sada dao u školu, trebao mi, ruka malo, a ja ne mogu sam, kad jesenas dođe kazna od suda, vele što ne šaljem odraslog momka u školu. Đe ću ga slat? Kada će onda stići poslove obavljati? Ali onda zaprijetiše da ću izgubiti posao poslužitelja u školi, a treba mi ta para, makar kako mala bila. Tako ga upišemo u školu, pa ti sada vidi da ga šta naučiš. Pametan je on, brzo sve kopča, vidjećeš učiteljice. Niko brže od njega ne upregne konje u kola, a hajde ga stigni moj rode kad se uvati reda u kukuruzu, aaaa, taj se nije rodio,- otac ga hvali, a Mustafa samo crveni i šmrca od stida, dok mu se čorba hladi i na tanjiru hvata lančić od masnoće.
Žao mi ga i htjedoh da mu prekinem agoniju stida što prije, pa se na brzinu počeh opraštati, žaleći se na umor. Moji me domaćini ispratiše do školske kapije, napominjući da će mi doručak u jutro prije nastave donijeti Mustafa.
Prve zrake sunce napravile su snop u mom bijednom sobičku i polubudna gledala sam kako se u njihovom zlatnom odsjaju kovitla prašina, kada začuh tiho kucanje na vratima. Brzo ustadoh i ogrnuh se penjoarom otvarajući vrata. Preda mnom je stajao pognute glave Mustafa držeći ispred sebe tacnu prekrivenu sitnovezom ukrašenom kuhinjskom krpom.
– Poslala majka doručak, - tiho prozbori momčić.
– O hvala Mustafa, ti baš uranio ili sam ja skroz zakasnila!?
– Ma, tako mi rano ustajemo, a ima još do škole. Nego odoh ja, imam još posla u štali prije nastave,- promumla moj učenik.
Dok sam s užitkom jela uštipke sa svježim jajima, mislila sam na tog momka lijepih, crnih očiju. Mora da mu je teško da se u svojoj osamnaestoj godini muči sa slovkanjem sjedeći u istoj klupi sa prvačićima. Pomislih da predložim njegovom ocu da Mustafa krene sa mnom raditi ubrzani program nastave, što je bila normalna procedura u tim poslijeratnim danima, kada je bilo toliko zakašnjelih učenika i potrebe za sprovođenjem „osme ofanzive“, procesa masovnog opismenjavanja ljudi.
Dobri Jusuf jedva dočeka moj prijedlog koji sam mu iznijela uz večeru, jer to je značilo više vremena koje je je Mustafa mogao posvetiti radu na polju, a u veče bi učio sa mnom te polagao ispit za ispitom.
Naša „mala školica“ počela je te iste večeri. Učili smo u mojoj sobici uz svjetlost lampe petrolejke. Zaista Mustafa je bio izuzetno pametan momak. Kada se oslobodio one stidljivosti i počeo slobodno govoriti uvidjeh da je on prirodno nadaren momak koji lako usvaja nova znanja. Vrlo brzo, za samo dva mjeseca bio je spreman za polaganje prvog razreda. Naravno položio je sa najboljim ocjenama. Nakon toga se dadosmo sa novim poletom na učenje i za manje od godinu i pol Mustafa je dovršio školovanje u nižoj osnovnoj školi. Po njegovom ocu to je bilo dovoljno za njega, ali ja sam insistirala da ga daju dalje u školu. Bila bi prevelika šteta da taj pametni momak ne stekne više znanja i obrazovanja. Gotovo sam zaratila sa Jusufom zbog toga, ali Mustafa me ohrabrivao da insistiram dalje, jer je i sam želio što više naučiti. No naše rasprave prekide iznenadan poziv za vojsku koji stiže na Mustafino ime. Njegov se otac i radovao i rastužio zbog toga, a na mene kao da pade gust, crn oblak tuge. Tada se vojska služila dvije godine, sa mogućim jednim odsustvom od samo petnaest dana. Tek tada, kada sam u svojoj sobici bolno zaplakala, shvatila sam da sam zapravo smrtno zaljubljena u mog učenika Mustafu. Već odavno znam da mi je svaki susret sa njim predstavljao radost i da bi mi srce poskočilo kada bih ga vidjela. A i on je isto pokazivao prema meni. Nisu nam bili dovoljni samo sati učenja koje smo provodili zajedno, nego smo zajedničkim snagama napravili lijep cvjetnjak oko škole. Ponekad sam mu znala pomagati i u njegovim svakodnevnim porodičnim poslovima, na što su njegovi roditelji blagonaklono gledali. Možda su mudri starci primjetili i prije nas da se među nama rađa ljubav. Tek sada kada je prijetio rastanak na duže vrijeme ja postadoh svjesna svoje ljubavi.
Noć prije odlaska, dok je sitno kucala šargijica, priprosta muzika, u dvorištu se igralo kolo „bosančica“, slavio ispraćaj u vojsku jedinca Jusufovog i Ajkuninog, nas dvoje se nađosmo na samo, svjesni da je pred nama samo tih nekoliko kratkih sati u kojima možemo jedno drugom reći za svoje osjećaje. Ne oklijevajući više ni časa, zatvorimo se u mojoj sobi i uzdrhtali, očajni, padosmo jedno drugom u zagrljaj. Vodili smo ljubav do zore, sve dok nije došlo vrijeme da ga ispratimo na put.
Sljedeća godina prošla mi je u očekivanju pisama koja su stizala redovno, malo više na moju adresu, a manje na adresu roditelja na čemu su mi šaleći se, prigovarali, a zapravo se radovali našoj ljubavi. Njih dvoje, dobrih ljudi su me zavoljeli kao svoje dijete i znala sam da me žele u svom domu, zajedno sa sinom Mustafom. Jednog maglovitog, zimskog jutra na mojim vratima pojavio se vojnik Mustafa na odsustvu. Bio je tako lijep, visok, za ovu godinu dodatno izrastao i raskrupnjao se, da nisam mogla da prestanem gledati u njega, a onda padosmo jedno drugom u zagrljaj. Ne časeći časa samo me jednostavno upita:
– Učiteljice moja, ljubavi moja, hoćeš li se udati za mene, sada odmah, dok sam na odsustvu?- nakon tog pitanja izgovorenog u jednom dahu, pogleda me takvim zaljubljenim pogledom, da sam samo mogla klimnuti glavom u znak pristanka.
Svadbovalo se veselo. Na vjenčanju nam je kum bio Okružni sekretar za prosvijetu na što je moj dobri svekar bio posebno ponosan. Bila je i moja rodbina. Za divno čudo nisu se posvađali za vrijeme slavlja ni jednom. Maćeha i naša snaha su imale malu djecu i čak su se kao mlade majke na neki način i sprijateljile. Na moju veliku radost, otac je prestao da pije i izgledao sasvim pristojno, podsjećajući na oca kakvog sam pamtila u djetinjstvu, tihog i lijepog gospodina. On se nije mogao iščuditi mojoj udaji i odluci da ostanem živjeti u tom selu, Bogu iza nogu. Ali kada je vidio kako se volimo moj Mustafa i ja, sve mu je bilo jasno. Dom je tamo gdje je ljubav.
Sljedeću godinu, moji dragi svekar i svekrva i ja, čekali smo povratak našeg Mustafe iz vojske. Svaki dan bio je duži od godine, a kada se jednog jutra pojavio nasmijan i srećan na vratima našeg doma, znali smo da će sada sve biti bolje. I bilo je. Nas dvoje smo vrijedno radili, kućili se, rađali djecu jedno za drugim. Četiri sina i dvije kćeri bilans su naše ljubavi. Ja sam radila u školi i odgajala djecu, a moj Mustafa je zajedno s ocem radio na našoj zemlji. Svekrva je držala četiri ćoška našeg doma, uvijek vesela i brza u svim poslovima. Djeca rasla i jedno po jedno ispraćali smo u škole u velike gradove. Svi su ostali raditi u gradu osim najmlađeg sina Samira, koji se oženio mještankom Mirhom, lijepom i dobrom djevojkom. Njih dvoje su nastavili raditi i živjeti na našem imanju koje smo zajedno sticali u sreći i ljubavi punih tridesetosam godina braka njihovi otac i majka. Bog nam ne dade da isto živimo, pa sam imala nesreću da doživim smrt svog dragog muža, koga bolest odnese u jednom trenu prije dvadeset godina, ali i sada moje srce kuca samo za njega i nema dana da na njegov mezar ne nosim svježe cvijeće iz naše bašte. I svakako, pričam svojim unucima kako su divnog dedu imali.