Seoske škole i seoske učiteljice/seoski učitelji

04.07.2019
Lamija Gutić

Seoske škole i seoske učiteljice/seoski učitelji

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2019.

Učitelj, proćelav visok čovjek u sivim pantalonama i bordo džemper ulazi na stara drvena vrata, hrabro i stamenito, kao da je pred njim razred od trideset i sedam đaka, a ne njih sedmero koji su se tog jutra pojavila u školi. U svojoj školi, omalenoj građevini u kojoj je bilo šest učionica, a vremenom i to postaje previše jer je đaka sve manje. Svi bi se gradski učitelji postidjeli pred ovom gromadom. Svaki je učitelj je svojim učenicima planina, jedna gromada koja ih čuva od najvećeg zla – neznanja. I tako, dvoje đaka iz prvog, dvoje iz drugog, dvoje iz trećeg, i jedno iz četvrtog razreda, ovog jutra sjede u učionici zajedno. Dvoje se prvačića ove godine upisalo, kažu. Sve više ljudi napušta ovaj sjeverozapadni kraj Bosne, ne tražeći puno, već tražeći samo priliku da ponovo ožive, a ne da samo preživljavaju iz dana u dan. To je sve što žele svojoj djeci. Da udahnu život i da samo budu sretniji. Mnogi kažu kako ih ništa ih ne može ubijediti da to nije jedini izlaz. Zato je ova škola sada isprazna od dječijeg smijeha, plača, radosti, tuge, ocjena, bilo onih dobrih ili loših.

Učionicu sada obasjava jutarnje zimsko sunce, nekoliko sati nakon što je pao prvi snijeg u selu. Dok učitelj razmiče paravan, iz tog velikog komada platna izlazi sva prašina. Toliko je ima da se sitne praške mogu vidjeti ukoliko se gleda pod uglom. Sjena sa prozora pada na istrošenu policu za knjige koja je skoro prazna. Na njoj je samo par dugo korištenih knjiga koje više nisu imale nikakvu svrhu, ukoliko je uopće moguće da je knjiga bespotrebna ili bezvrijedna. Miris ove raspadajuće police, koja je nekada nosila svo znanje (ili je bila namijenjena za to), sada ispunjava ovu učionicu. Drveni okviri prozora su toliko trošni da se i unutra osjeti vjetar koji puše vani. Hladnoća zraka upotpunjena je mirisom ovlaženog drveta. I tako, sedam đaka ovog jutra sjedi u u svojoj učionici i veseli se onom čemu se njihovi roditelji nimalo nisu obradovali: snijegu i zimi. Gledaju svaku pahulju koju je to jutro donijelo i obradovalo ih više nego svi slatkiši svijeta. Jezik zimske radosti je za njih univerzalan. Snijeg i ova radost je ono što ih veže više nego išta, zajedno sa učionicom – njihovim utočištem.

Učionica je hladna. Po prozorima je inje, nastalo zbog minusa koji je to jutro stegao zrak, ali to njima nije smetalo da dođu po najvrijedniju stvar koju će ponijeti sa sobom. Sa nestrpljenjem svakog jutra čekaju učitelja da ih pozdravi i počne čas. Njegovo prisustvo bi im utoplilo i najhladniji dan, iako to znači sjediti u klupama koje su davno bile istrošene i spremne za bacanje, iako je to značilo da će imati tri udžbenika na sedam učenika, iako je to značilo da će u zimskim danima hladan zrak učiniti svoje i da će danima nakon toga biti prehlađeni. Svaki dan u školu, a poslije škole, svakodnevnica kojom ih je obavezao život na selu. Ali ništa od toga im ne smeta i ništa ih ne može spriječiti. Oni ne odustaju jer znaju da im je njihov učitelj, jedna knjiga i jedna olovka dovoljna da promijene svijet.

Dok sjeda na istrošenu i ispucanu stolicu koja škripi i spušta dnevnik na katedru, učionicu sada ispunjava glas učitelja, glas koji ih ohrabruje, koji ih čuva i koji ih uči životu. Dok ga slušaju kako tog jutra čita priču iz čitanke za početak dana, dječije oči sada samo vide učitelja koji ih vodi u svijet gdje je priča zakon, gdje je priča svaki početak i svaki kraj. Jezik priče i pričanja je jedino što je bilo zajedničko ovom razredu od četiri generacije. Stara tabla iza učitelja je prazna, jer tek treba biti ispunjena slikom svijeta priče kakvom su je djeca doživjela, slobodna od onoga što bi im bilo ko mogao reći o priči koju su čuli. Priča je sve što su ikad imali, a pričanje je sve što im je ikad trebalo da nađu sebe. I najviše vole slušati učitelja. Najviše vole slušati glas onog ko ih upućuje, ko ih vodi, ko im daje znanje. Nakon jutarnje priče kojom šetaju svijetom, slijede svi ostali školski zadaci, koji će ih jednog dana činiti inžinjerima, naučnicima, profesorima... Dok ih priča čini ljudima, drugi školski zadaci su ih činili spremnim da služe i sebi i onima oko sebe.

Klupe se opet prazne. Dok sat kuca kraj dana i dok se đaci spremaju da izađu na minus, da se crvenih obraza vrate kući od zime, učionica opet ostaje prazna. I gluha, i zatvorena... jedino što će ostati je sjećanje na maštu. Sjećanje na maštu o putovanjima, o svijetu, o znanju, o svemu što su ikada htjeli postati. A ova seoska učionica je njima čitav svijet. Ona je bezgranični prostor u kojem više nikome nije bitno ni gdje je škola, ni to što je pusta, već samo to da su u njoj mogli sve što zažele. Da u njoj uče, rastu, maštaju, stvaraju, žive... da u njoj postaju sobom. Učionica im je mjesto na kojem pretvaraju ništavilo u sve što sanjaju. Igru, pjesmu, smijeh, zabavu, priču, broj... Neki govore da je ovo jedna od manjih učionica koje su vidjeli, ali nikada ova učionica nije mogla biti dovoljno mala da se u njoj ne može sanjati. Njen strop je oduvijek otvoren da se kroz njega pogleda u zvijezde, da se iz učionice njeni đaci odraze u nebo. Svojom površinom je uvijek mogla obuhvatiti veličinu dječije želje i dječijeg sna. Njena veličina je nošena veličinom snova đaka koji su u njoj. A noseći đake koji u njoj uče, ova učionica, kao i svaka druga, nosi jedan narod. Možda je samo svijet taj koji misli da su granice njihovog znanja postavljene samo zidinama učionice u kojoj provode svoje dane, ali ta seoska učionica sa istrošenim klupama je njihova druga kuća, njihovo utočište od svih zala ovog svijeta koje bi im neznalice mogle nanijeti. Njihov odlazak u školu svaki dan znači jednu novu avanturu, svakodnevni odlazak u svijet koji je bio samo njihov. I ništa im ne smeta na tom putu. To što nisu bili istih godina samo je činilo ovaj nered ljepšim, koji se svakim dolaskom učitelja u učionicu pretvarao u red. Stariji štite mlađe, a mlađi uveseljavaju i daju život ovoj odavno gluhoj učionici kojoj je sablasnost drugo ime. Gluhoj od smijeha, priče i života, u kojoj je ostala samo nada da će nekada doći nove generacije kojima će najveća briga biti samo kako će jednog dana postati dobri ljudi i kako će sačuvati... sebe.