Nikada nisam voljela gradove zbog prebučnih automobila, užurbanog života, mrzovoljnih ljudi, buke. Možda ih nisam voljela jer sam upoznala druga mjesta još od ranog djetinjstva. U ranom djetinjstvu upoznala sam selo. Zapravo, upoznala sam mir, ljubav, srdačnost. Najljepši dani moga djetinjstva provedeni su na selu. Miris cvijeća i lagani povjetarac koji njiše grane drveća u meni bude zadovoljstvo i sreću. Jednog toplog majskog popodneva šetala sam kroz selo, kada sam ugledala staru seosku školu. Od kad znam za sebe, ta škola se nalazi tu, na samom ulazu u selo. Prije je nisam primjećivala, bila je to za mene samo obična, velika, bijela zgrada. Ali, sada sam je malo bolje osmotrila. Posmatrala sam oronulu, staru školu i kao da je ona u meni budila neka neopisiva osjećanja, empatiju, tugu ali i sreću. Gledala sam velike drvene prozore koji su postali posve trošni, truhli. Prozori koji su mnogu djecu, danas već odrasle ljude, uveli u novi svijet svjedoče o vremenu i prkose mu. Tamnosmeđa, trošna vrata krila su mnoge tajne koje su me interesovale, htjela sam ih otkriti iako stara škola već godinama ne radi. Zatvorena je. Zaključana i poput oronulog starca tiho stoji na proplanku, čekajući možda nove generacije. Iako oronula, prkosi vremenu i ljudima, svjedoči o mnogim uspomenama. Stara škola, kako je često zovemo, svjedoči o uspomenama moje nene, djeda ali i majke. Provirila sam kroz šupljinu na vratima i vidjela sam dugi školski hodnik. Boja sa starih zidova već se skidala. Pogledala sam u nebo. Uočila sam da škola nema krov. " Škola je zamalo srušena u ratu, pa vjerojatno zato nema krov" pomislila sam. Kroz slomljeno staklo ugledala sam jednu učionicu. Na zidu je bilo nacrtano veliko žuto sunce koje se smješi. Stare drvene klupe čuvale su mnoge uspomene, na njima je vješto šestarom urezano mnogo dječijih imena, prvih simpatija, osmijeha i poljubaca. Nekoliko klupa je bilo bez stolica. Kada sam se vratila u kuću, nena mi je ispričala sve o staroj školi. U starim školskim klupama je svoje prvo slovo i broj naučilo više od stotinu generacija. Tu se učilo pisati, računati, učilo se o historiji ljudi i planeti zemlji, o rijekama, planinama... O svemu ih je učio učitelj koji je bio pomalo strog, ali pravedan, kaže nena. Učitelj ih je mnogo puta znao ukoriti zbog galame, nedovršene zadaće... "Sve što je bitno,zapisano je u knjigama, zato učite, sa znanjem ćete postići mnogo uspjeha", ponavljao je stalno. Ja sam sa divljenjem slušala nenu. Nikada nisam ni mogla zamisliti kakve sve tajne čuva jedna velika zgrada na ulazu u selo.
