I kad noć prekrije selo, priča živi. Nju niko ne može da zaustavi. Tek tada kad mjesečina obasja i Hercegovinu, Ulog i planinu, ona živi punim plućima. Ožive u njoj kaldrme, mahale i tarabe, medvjed i drijen, vjetri počnu da zbore iznad gore, zazvižduću kosovi, zažubore potoci, oživi Planinče, padne žir sa hrasta pa poremeti hercegovačku tišinu, zaiskri dobrota, pojavi se nedorasli đak ili deklimator ili se nanižu svi seoski učitelji, ali iskoči i strah od Ogara. A onda izroni učiteljica u šarenoj haljini, istoj onoj dok smo kao djeca, trčali po livadi, krili se po šumi, pjevali. Učiteljica, naša druga majka. Izroni iz sna i majka koja svoju miljenicu miluje rukom po kosi i smije se. Čuje se u noći i smijeh Duleta, pa se odnekud zacrni klisura, zalaje Garonja, a onda zamirišu turšije i Srdan i Bjelka i njihova majka...
Nevesinje, mnogi su te velikani opjevali, ali zbog jednog uče, koji je djecu volio neizmjerno i čisto, podučavao ih prva slova i brojeve, ova priča je topla jer iz nje miluje nešto nježno.
Duša njegova, srce veliko kao planina.
Danas, kroz zlatnu boju sjećanja , hodajući ponovo po stazama djetinjstva, vidim školsku zgradu, nisku, prizemnu i kao behar u bijelo okrečenu. Zgradu sa mnoštvom velikih prozora oivičenih dotrajalom od sunca i kiše stolarijom u koje sunce veoma često navraća.
Jer sunce voli dobrotu.
Virim kroz prozor i gledam unutrašnjost učionica. Velike, prostrane, lijepo osvijetljene sa pećicom u ćošku svake od njih i visokim plafonom. Za katedrom u jednoj od njih sjedi on. Naizgled strog, namrgođen, krupan, stasit čovjek, kao gar crnih očiju, koje proviruju iza okvira naočara, koje su gledale u svijet. One su krive za taj strogi izgled. Jer ko ga takvog pogleda, rekao bi strah i trepet.
Naočare su njegove od njega pravile za nas učenike mudraca, ali nismo griješili u procjenama.
Sve nas se to kao klupko polako godinama odmotavalo i samo kazivalo.
Dok ga nismo dobro upoznali, mislili smo mi đaci-pješaci, planinci, koji smo ispod miške nosili tablicu i kredu kad smo u školu išli dok je mraz štipao i za nos i prste, ali i sunce u ljetnim vrelim danima svojim žeženim jezikom pržilo. Često nas je mrko znao pogledati preko naočara kada bi neki nestašluk uradili ili nismo naučili nešto pa smo zbog toga znali ostati bez ručka, sami u učionici dok su drugi uživali u radostima prirode ili bili u ćošku. Ali, niko se nije ljutio na njega. Sve su to bile životne lekcije, koje smo svi mi poslije mnogo godina kasnije shvatili.
Seoskog uču svi su poštovali. Gledam ga kako mu roditelji dolaze i kako pričaju s njim. Oni imaju povjerenja u njega i znaju da su djecu dali u prave ruke. Pomažu mu oko svih poslova, a pomaže i on njima. Smatraju ga najpametnijim u selu.
Njegove riječi dok je predavao, bile su oštre, kratke, ali mudre. Životne. Učio nas je lekcije životne. Mi smo njemu pričali o stadima, o velikim radostima i malim tugama, o lastama, o veseloj šumi, o hrastovim krošnjama, divljim kruškama, ledinama, sitnim trnjinama, a on nama o gradovima, državama, o knjigama... I on je učio od nas.
Gora je i uču i djecu podučavala. Učila ih da budu jaki kad bjesne ljute mećave. I proljeće u gori učilo ih je-laste, zelena trava, svirale, vrbe bile su najljepše lekcije koje je učo onako demonstrativno, u prirodi, objašnjavao
... Rasli smo i živjeli zajedno. Učo i mi, djeca. Nestašna, razigrana, hrabra i zdrava.
Nismo mi bili silna djeca jer nismo imali debele kriške bijelog hljeba za užinu niti dobre cipele, velike kuće, šolje toplog mlijeka, ali smo bili djeca, koja su svog uču neizmjerno voljela. Ljubav je isijavala iz svakog ponaosob kao što je izbijala iz svakog kamička, iz žubora vode, cvrkuta ptica, blejanja ovaca i ostajala u prašini nakon dugog pješačenja od kuće do škole i obratno.
Ali nas je učo naš uči da je bitna plemenitost, humanost, empatija, solidarnost, drugarstvo.
U takvoj planini ni seoske uče ni mi nismo mogli biti loši ljudi. Tu gdje mirišu kreveti od planinske trave, gdje bubamare škakiljaju djecu po licu i u san im donose slova i tablice sabiranja i oduzimanja, množenja i dijeljenja, gdje lišće pomaže uči da djeci približe lekcije iz prirode, gdje ptice sa učenicima pjevaju uspavanke i sevdalinke, tu uče i znaju sve i jedni i drugi.
A učitelj zna da je ljudski praštati pa zažmiri ponekad na nenapisanu zadaću, na drijemanje na času, na neku sitnu laž, nenaučenu lekciju. Naučiće. Nasmiju njega djeca svojim šalama i pričama, ali i iznenade naučenim.
Osim nas nikog nije imao. Mi smo bili i ostali cijeli njegov svijet.
To ga je zato ovom našem Ulogu i neodoljivo privlačilo.
Da je mogao zabranio bi da djeca žive sama, da hodaju po sat vremena i više do škole, da budu gladna. Takav je čovjek bio. Dobričina u duši, a strog samo po vanjštini.
Učio je nas djecu i djecu naše djece. Naš učo. Danas nije među živima pa mi se nešto hladno stislo oko srca, a i suza u oku magli mi vidik pa ne znam je li ono titra ju vrapci kraj rijeke ili su ono oživjeli čobani Mišo i Brane.
Učo moj, zbog tebe sam i ja danas učo.
Hvala ti što si ljubav prema ovom poslu usadio mi još dok sam bio tvoje Planinče.