Nakon četverogodišnjeg školovanja u Sarajevu vratila sam se u svoju osnovnu školu-ovaj put kao učiteljica. To nije bio tako dug period izbivanja da bi se ovdje mnogo što promijenilo. Put prema Ričici, koji sam svakodnevno pješice prolazila, ostao je skoro isti. Bila mi je draga ta cesta koja se blago spuštala i penjala i sve mi je tu bilo poznato: s lijeve strane poznata česma na kojoj smo pili vodu i kad smo bili žedni i kad nismo, tek da predahnemo, pa dalje prema školi. Malo dalje, s desne strane, kuća starog Filipa i njegovih sinova. I sad je tu u dvorištu sjedila baba Ana, okružena mnogobrojnim unucima. Na moj pozdrav odgovorila je uz obavezno: "Šta ima u mojim Čatićima?"
Još jedna nizbrdica i već sam u Ričici. Tu je rudarska jama i moja škola. Sjećam se kako smo nekada sretali rudare koji su izlazili iz jame garavi od ugljene prašine i takvi odlazili kućama. Sad imaju banju gdje se okupaju i presvuku i tako čisti radničkim autobusima odlaze u svoja sela. Eto, to se promijenilo.
Do zelene rudničke zgrade u kojoj su bili uredi i radnička menza put je bio asfaltiran, a dalje nekih stotinjak metara do škole nije bilo asfalta. Kad je padala kiša, taj dio puta je bio tako blatnjav i nije se mogao prijeći bez gumenih čizama. Dok sam bila đak, svi smo imali crne Borovo čizme na kojima smo s unutranje strane na bijeloj postavi pisali svoje ime da nam se ne izgube ili ih tko ne zamijeni kad se izujemo u školi. Prije ulaska u školu morali smo ih oprati na česmi u školskom dvorištu jer nas dežurni nastavnik ne bi pustio unutra ako su bile blatnjave. Stariji dječaci su znali nositi čizme rudarke koje su njihovi očevi dobivali za rad u jami. Ponekad su im bile pomalo i velike, ali oni su ih nosili i nekako se osjećali stariji i važniji. Pitala sam se hoće li mi i sada trebati gumene čizme. Trebale su. Opet je do škole u Ričici bilo blatno. Kupila sam čizme, doduše ne one crne nego malo ljepše, i nisam se bojala da će ih netko ukrasti jer se učitelji nisu izuvali.
Od svojih đaka bila sam starija tek desetak godina. Među njima je bilo i nekih koji su mi bili rođaci jer su dolazili iz Aljinića, odakle je bila moja baba. Radovala sam se radu s djecom. Malo se teško bilo naviknuti sjediti u zbornici zajedno sa svojim dojučerašnjim nastavnicima, a sada kolegama. Tek sam kasnije shvatila, radujući se uspjehu svojih đaka koji su postali učitelji, da je njima bilo drago što radimo zajedno.
Jednog dana, ulazeći u zbornicu, ugledala sam staricu u našim bijelim aljinama kako sjedi za stolom i čeka me. Obično su dolazile majke ili očevi pitati kako im djeca uče, zato sam se malo iznenadila kad sam je vidjela. "Ti učis moju Anđu? Došla sam pitat kako sluša," progovorila je. Ja otvorila dnevnik i pričam joj o njezinoj unuci, jednoj tihoj i nasmijanoj djevojčici svijetle kose čvrsto spletene u dvije duge pletenice. Govorim kako čita, piše, računa...
Vidim ja da to babu puno ne zanima. Gleda me i onda odjednom kaže: "Meni rekli da si ti unuka naše Jelke pa ja došla da vidim." Kad sam joj potvrdila, baba nastavi: "E, mi smo ti zajedno curovale. Eto, ona se udala u Čatiće, a ja ostala u Aljinićima." Kažem joj da sam se ja rodila one godine kad mi je baba umrla... "Ma jest, mlada je umrla. Jazuk što je nisi upamtila. Bila je dobra žena."
Još mi je nešto pričala, a onda iz njedara izvadila dvije jabuke i pokušala mi ih dati pružajući ruke ispod stola. Bila sam pomalo zbunjena, a onda smijući se pružila ruke preko stola da uzmem jabuke. Ona je pogledala po punoj zbornici i tiho rekla: "More bit ovi će mi tvoji zamjerit štogod."
Ispratila sam je prolazeći uskim hodnikom punim dječje galame, a ona me na odlasku pogledala još jednom i rekla: "Nije šala, unuka naše Jelke. E, nek sam te vidla!"
Prošlo je podosta godina od tada. Pišem ovo i gledam punu zdjelu jabuka na svom stolu. To su one kupovne. Krupne su, crvene – k'o nacrtane. Sjećam se onih iz ričičke zbornice koje su mi pružile stare, suhe ruke jedne starice. Nisu bile lijepe kao ove na stolu, ali bile su baš slatke.