– Evo mene, školo moja draga. Došla sam da te obiđem, kao što je red da se obiđu nevoljnici koji su izgubili svoje mile. Došla sam da ti kažem da saučestvujem u tvojoj boli, zapravo, da je tvoja bol, i moja bol, i da ti obećam, da ću ti, akobogda, doći u pohode kada se oporaviš, kada ti rane zacijele, kada opet budeš puna đaka i njihovog veselja. Da li ću ispuniti dato ti obećanje, ne zavisi od mene. Život je kretanje u više pravaca, koje mi ne biramo. Pođemo na jednu stranu, a on nas zaustavi i kaže: sad idi onim putem. Samo što smo pošli tim putem, on nas skrene u neki ćorsokak, ili na neku usku vijugavu stazu iz kojih se dugo izvlačimo, ili u njima ostanemo. Izvučem li se iz lavirintskih, barutom smrdljivih staza i bogaza, dolazim. Obećavam ti, školice moja.
Spusti bicikl na veliku betonsku ploču ispred škole, i stade pred navirućim uspomenama: došla je prvog radnog dana, isto biciklom, u selo čiji će pitomi brežuljci i šumarci iz kojih su djeca učiteljicama donosila visibabe, jagorčevine i ljubičice, njegove bašte, livade i polja, beharli voćnjaci, mirisi bagrema, zove, lipe... i ljudi u njemu, biti skoro četvrt vijeka njena svakodnevica.
Na ovoj ploči, kada čuju zvono za ulazak, djeca su se redala u parovima po odjeljenjima. Dežurna učiteljica ih opominjala da ne unose na obući blato u učionice, a oni se vraćali da je obrišu o travu u dvorištu.
Vrata, i na Sekinom stanu, i na školi, širom otvorena.
– Šta ako je neko unutra – pomisli. – Da se vratim? Ne, ne vraćam se. Zbog čega sam onda dolazila izlažući se opasnostima? Treba biti, i hrabar i lud, pa se usuditi doći ovdje u ovo ludo doba. A, Hrabrost i Ludost su sestre bliznakunje čija imena zbog sličnosti često brkamo, pa Hrabrost nazovemo Ludošću, a Ludost, Hrabrošću. Ulazi, ne budi kukavica, ovo je škola tvojih đaka. I, tvoja. Ne plaši se, došla si u svoje.
– Šta, ako je minirana? – došapnu joj Sumnja.
– Ne brini,- hrabrio ju je Oprez. – Idi polako, gledaj gdje staješ, oglasi se, nisi lopov da se šunjaš. Vidiš, vrata na Sekinom stanu su otvorena, provjeri ima li koga.
– Seeekoo - povika lupkajući nogama kao da briše cipele ispred vrata poslužiteljicinih. Muk. Čuje samo tešku tišinu. Neprijatnu tišinu od koje joj se koža ježi.
– Halo, ima li koga? Seeekoo - opet povika glumeći hrabrost, a strah u njoj udara kao kad nabujala rijeka dere u obale.
– Ti se to kaješ što si došla?- Propitivala je samu sebe, i u isto vrijeme odgovarala:
– Ne, ne, kakvi kajem. Da nisam došla, kajala bih se. Prkosim zlom vremenu, i ljudima koji u njemu gospodare, eto. Nema nikoga, naprijed... – sačeka još koji tren, baci pogled ulijevo da neko ne ide iz školskog hodnika.
– Izgleda da sam sama. Seka je mimikrijsko ime. Može da bude svačije. I muslimansko, i srpsko, i hrvatsko. Sada mi to dođe u glavu, o tome nisam nikada razmišljala. Ako ko i ima unutra, neka odgoneta ko je Seka.
U hodniku njenog stana razbacana obuća, odjeća, posuđe..., prevrnute ladice.
– Vide Sekine šubare... I, kaputa... Eno i one džezve u kojoj nas je svako jutro s kafom dočekivala.
Na samom pragu, knjiga. Podiže je – Bokačov Dekameron.
– Ponijeću je... Zna knjiga da niko od pljačkaša prvoešalonaca koji su isprevrtali Sekine stvari tražeći pare i zlato, pa do onih poslednjih koji odnose stolariju i crijepove sa kuća, ne mari za knjige, zna da će je šutirati i gaziti mokrim i blatnjavim cipelama. Zbog toga se i našla na pragu moleći me da je uzmem, ponesem, spasim.
Vrati se do bicikla, ubaci knjigu u korpu iza sica, a zatim se uputi prema školskom hodniku. Strese je trema. Na ulazu pritisnu zvono koje se ne oglasi, u čije ime naglas povika:
– Što me diraš? Vidiš da bolujem. I, da ima struje, bilo bih nijemo. Kome da zvonim kada nema onih koji su mi se radovali i trkom mi dolazili čim ih pozovem? Ako nema njih, neka nema ni mene.
Pođe dugim hodnikom prema svojoj učionici, trećoj od zbornice, kao kada je polazila na čas. Ovaj put, bez dnevnika u ruci. Čula je samo svoje korake. Voljela bi ona, i te kako, da zaviri i u ostale tri učionice, i u zbornicu, i u biblioteku, ali strah da će naići neko, i pomisao da je ostavila u komšiluku dijete od deset godina, narediše joj da se ne zadržava.
– Dobro je da su sva vrata otvorena, da ne strahujem da li je nešto zakačeno za kvaku, da ne bude kao s onom iz Maglaja koja me je nekidan pitala gdje ima slobodna kuća. Muž joj ujutro otključavao vrata i- buum. S druge strane bila zakačena bomba.
I, dođe do svoje učionice. Pritvori širom otvorena vrata, nasloni se leđima na njih, duboko i bolno uzdahnu:
– Šta s ovim časom? Došla u školu, a ne znam ni koji čas treba da održim, ni kako da ga održim,... ni mogu li, ni znam li... a, moram. Lako je bilo kada sam radila po rasporedu časova, po planu i programu, kada sam imala pripreme... Šta čekam? Što ne ulazim? Čekam da naiđe onaj koji je bio u Sekinom stanu? Ulazi na čas, tužni i svečani. Da ga ovakvog, više niko, nikada i nigdje ne održi.
Otvori vrata, i polako uđe unutra. Na zidovima sve netaknuto: panoi sa slikama i crtežima proljeća, doba njihovog prinudnog rastanka, slovarica, kartončići na kojima su njeni prvačići lijepili mala i velika latinična slova od zrnevlja kukuruza i graha, iznad table Titova slika.
– Gdje li će ići u drugi razred? Kada će se vratiti, i da li će ikada da se vrate? Nismo ni stigli da napravimo grupnu fotografiju. Fotograf obično dolazi na kraju školske godine. Zaboraviće i s kim su išli u odjeljenje.
Fotografije... O tome nisam ni razmišljala. Ostale su u kućama. Kome je bilo do njih u onim crnim momentima? Kako da kažu sutra svojoj djeci i unucima: evo, ovako su ti izgledali dido i nana, tata i mama, kada su bili djeca Oni koji budu iznosili stvari iz kuća pobacaće albume i kutije sa slikama koje će vjetrovi da raznose po pustim sokacima.
A, onda poče da se tješi:-U kućama pored ceste smještene su izbjeglice iz Travnika i Bugojna, možda će oni da sačuvaju dosta toga, nadajući se da oni koji stignu s ove strane u njihove kuće neće pobacati fotografije, dokumente i druge drage uspomene.
Nikada joj učionica nije bila, ni praznija, ni punija. I, srce joj je bilo takvo. I, prazno, i puno. Prazna učionica, a nije je ispraznio raspust, nego rat. Ispraznili je da bi i ostala prazna, i pusta.
Učionica i srce učiteljicino puni, jer vidi u klupama sve one koje je učila, s kojima je provela dane i godine između ovih zidova. U normalnim vremenima, u školama živi radost, u nenormalnim, kakvo je ovo, u njima obitavaju muk, žal i čežnja za danima kada se ovdje čitalo i pisalo, pjevalo, igralo, veselilo, i nada da će škole opet biti škole, da neće biti ono zašto nisu pravljene- prihvatilišta za izbjeglice, bolnice, zatvori, mučilišta. A, u nenormalnim vremenima ovi naši prostori ne oskudijevaju. Malo, malo, pa eto ih.
Priđe stolu, izvuče ispod njega stolicu i sjede. Otvori ladicu. U njoj nekoliko kreda koje je ostavljala tu da se ne bi vraćala u zbornicu za vrijeme časa kada ih nestane. Tu su: i, jedna pernica, dva plastična trougla, nekoliko staklenih klikera i lastiš. Seka, čisteći učionice, sve što djeca zaborave ostavi unutra, a oni sutradan uzimaju čije je šta. Taj sutrašnji dan ih nije doveo u školu.
Učiteljica usta, stade nasred učionice i otpoče čas:
– Mili moji, davno, Sudbina me je uzela za ruku i dovela u vaše selo, i zbog toga sam joj neizmjerno zahvalna. Ona me je i danas dovela da se nađemo ovdje... Ljuta sam na nju što nam je priredila ovakav sastanak. Odrediće ova gospa gdje i kada ćemo se opet naći, a pošto ona, nikada i nikome, unaprijed ne otkriva svoje planove, ne znamo da li će ti susreti biti na ovozemaljskim, ili na nekim drugim, nama nepoznatim putevima.
Još na nekoga sam ljuta, djeco moja. Na, Sreću. Ona vam je okrenula leđa kada vam je bila najpotrebnija. Prema vama je, i pogriješila, i ogriješila se. Inače, ta gospođa je prevrtljiva i nepouzdana. I, skitnica je velika. Često otskita pa joj treba puno vremena da se vrati. Evo, kleknuću nasred učionice,- i kleknu na plave vinaz pločice, -i, sklopiću ruke,- i sklopi ih,- i moliću je da od sada bude s vama uvijek, i svuda...
Uvijek, i svuda, molim te, Srećo, budi s njima, budi s ovima koji su sjedili u ovim klupama, u kojima sjede i sada, a koje si napustila, otišla daleko i zaboravila da im se vratiš, prepustivši ih Nesreći, svojoj sestri po maćehi. Zašto, srećo nevaljala? Pogledaj njihove oči nevine, njihova lica nakvašena suzama i okamenjena strahom s kojima su dočekali progonitelje i ubice svoje, njihovih roditelja, braće, rođaka, komšija...
Znam da vas je mnogo, Anđeli moji, na pravdi Boga nastradalo, a da nikome niste bili ni krivi, ni dužni, niti koga poprijeko pogledali, niti kome naudili. Tužna sam zbog toga, pretužna. I, dok živim, u meni živjećete i vi.
Vjetre, molim te, zaustavi dah jedan minut. A, ti, pauče, što se spuštaš na svilenoj niti do stola, zastani, imaćeš vremena da pleteš mrežu koliko nikada ni slutio nisi. Tišino, pssst, budi još tiša. Ti, sunce, izađi iza oblaka, neka tvoja svjetlost obasja svaki pedalj ove učionice, i svih učionica koje mirišu dječijim bezgrešnim dušama. Ovo je samo njihova minuta, minuta njima u slavu, njima koji su nekada sjedili u klupama, a sada koračaju rajskim putevima.
Počivajte u miru Carstva Nebeskog, Sokolići moji, neka vam je vječna slava. I, hvala vam što ste bili dio mog života, satkanog od dvije upletene niti, zlatne srme djetinjstva i crne svile neprebola.
Amin.
Vas, dragovići moji, koji ste umakli zlu, i nadmudrili ga, učiteljica pozdravlja i želi vam sretne puteve kojima idete, i letove kojima letite. Sigurna sam da često mislimo jedni o drugima. Možda između nas i sada titraju strune telepatije, i ma koliko smo daleko, evo nas zajedno, u našem selu, u našoj školi, na brijegu s kojeg se vide rijeka i cesta koja vas je odvela daleko, ne zato što ste željeli da odete, nego što ste morali, koja će vas opet dovesti u zavičaj, iz kojeg, zapravo, nikada i niste otišli. Doviđenja, dječice, do našeg sledećeg susreta... Ljubi vas vaša učiteljica.
Pri izlasku iz škole, zatvori i školska vrata, i vrata na Sekinom stanu, sjede na bicikl i pođe prema Poljskom putu, prema izlazu iz sela.
– I, kada bih imala još stotinu života, i u stotom, molim Te, da opet budem učiteljica, u ovom selu, i u ovoj školi.