Sjećam se svake stope puta koji je vodio od kuće do škole. Sjećam se šuma i livada, proplanaka, svakog žbuna, pa i kamena koji smo mi đaci morali zaobići ili pak preskočiti. Išli smo preko Toljenovog potoka, Grabovnika, pa preko Pandžovih potkonjica i već na Visjelcu ugledali našu školu. Spuštali smo se prečicom, strmim, krivudavim puteljkom. Drugim putevima i puteljcima, sa druge strane škole, pristizala bi djeca, đaci pješaci iz drugih zaseoka. Pratili bi nas kerovi, raspjevane ptice, i nikad niko od roditelja. Susretali nas prolaznici, drugi mještani prestizali, mi se zaigrali i ponekad zakasnili na nastavu.U povratku bi se počesto još više zadržavali igrom klisa, banača, pola-cijelo, klikera... vrijeme nam krale i vjeverice koje bi pretčale put i popele se na obližnje drvo, zmija plavulja, uočeno gnijezdo slavuja u žbunu... pa ti onda majčin sine dođi kući.
Naša područna škola izgledala mi je tako velika, kao hotel Melain ili Avazov toranj, a imala je samo jednu veliku učionicu sa velikim prozorima, koji su gledali na put, te hodnik i mokri čvor. Na spratu je bio stan našeg učitelja. Posebno se isticao krov sa crvenim crijepom.
U istu smjenu išli smo prvi i treći razred, u drugu drugi i četvrti. Podijeljeni smo po redovima klupa, a u klupi sjedio ko je sa kime želio. Ja sa Hamidom.
Naš učitelj Velimir Dragović bio je iz Crne Gore. Uvijek je nosio odijelo i bijelu košulju, cipele uglanjcane. Bio je strog ali smo ga gledali kao drugog oca jer nije krio ljubav prema nama, volio nas je a i mi njega. Govorio je za nas neobično, jer nije to bio onaj „naš otegnuti i raspjevani govor“. I dugo nisam znao šta je ispravno, nisam ili nijesam, sutra ili sjutra... ili možda i jedno i drugo. Od nas je tražio da budemo, ne samo dobri, vrijedni đaci, već i čisti, uredni, pa sam nekako stekao dojam da je uloga higijeničarke Hatidže bila veća od uloge pretsjednika razredne zajednice. Da mi ruke nebi bile crne izbjegavao sam komati orahe. Opanke i čizme morali smo oprati u obližnjem potoku.
Prvi put smo čuli za Njegoša i Gorski vijenac, Lovćen i Cetinje, i „tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga al zube polomi...“ i „ko na brdu ak' imalo stoji više vidi no onaj pod brdom...“ Znam, nije to bilo u sklopu nastavnog plana i programa, ali sam isto tako siguuran da je naš učitelj preuranio i sa pričama, pa i nekim pjesmama Šukrije Pandža, pošto smo to učili u starijim razredima. Čitao nam je priče iz knjige Samo još kosovi zvižduću, a pjesme List na putu, Dana i slana, Posljednje laste, Uspavanka... mnogi od nas, siguran sam, znamo i sada napamet. Braća Grim, Andersen, Branko Ćupić, Gustav Krklec... nisu išli rame uz rame i ruku pod ruku sa Šukrijom, jer Šukrija je naš rođak, komšija, istim stazama hodio, iste dječije brige i radosti imao, ječmeni hljeb ga odgojio. Sve je to znao naš učitelj . Od seoskog đaka postade učitelj, pjesnik, pripovjedač, urednik... Mi smo prepoznali da je i od nas naš učitelj Velimir želio da „napravi“ gospodu, da nas osposobi za grad, da pobjegnemo od težačkog života, briga koje su trale naše majke i očeve. Želio je da budemo i mi sa bijelim košuljama i uglanjcanim cipelama, da umjesto saonskog i kozjeg puta gazimo asfalte i sjedemo na klupi u gradskom parku, umjesto blejanja ovaca i obadanja goveda gledamo pozorišne pretstave i sportske utakmice.
Sad vidim i zašto smo priređivali priredbe za naše roditelje, dede i nane. Moja uloga kupca u pretstavi Ciganin hvali svoga konja bila je puno lakša od uloge druga iz odjeljenja Mustafe koji je glumio ciga, pa je morao napamet naučiti i „nemoj da mu gledaš zube, moj golube, ni ja mu ih nisam gled'o, nemoj ni ti...“. Ali dobro, neko je morao biti i konj, onako na četiri noge, istina bez repa. Taj nije ništa govorio, samo bi ponekad zahrzao.
Pored toga što je redovno održavao roditeljske sastanke naš učitelj Velimir nerijetko nas je posjećivao kući. Ja bih naravno u tim prilikama pobjegao vani zbog stida, pa bih ušao tek nakon njegovog odlaska. Dolazio je, sjećam se, i kod Mujovih roditelja da vidi zašto Mujo često ne dolazi u školu. Otac Jusuf se iznenadio na tu vijest, jer zaboga Mujo redovno ode i dođe sa drugom djecom. Istina, jeste Mujo kretao sa nama u školu, ali je na pola puta odustajao iz njemu poznatih razloga, a onda bi prilikom našeg povratka istrčao na put i ponovo se priključio nama školarcima. Mi nismo bili tužibabe i nismo ga prijavili ni ocu ni učitelju.
Za užinu smo tek treći-četvrti dan dobijali bijeli hljeb, po četvrt za svaki dan. U vrećama na konju dogonio ga je iz varoši Ulog otac naše školske drugarice Mevlide. Pravio ga je i pekao na drvima pekar Ilija. Bio je to najslađi hljeb, slađi od bilo kog kolača, i koliko god smo četvrti dobili, tri ili četiri, pojeli bi ih dok bi se popeli na Visjelac.
Negdje u proljeće kad sam bio treći razred nastupiše velike padavine i ispod naše škole pojavi se ogromno klizište, sve do Bajrovog mlina. Zidovi naše škole su napukli, ta u mojim očima ogromna građevina se nakrivila, prozori popucali. Morali smo preći u obližnju kuću Čauševića, koji je ranije sa porodicom odselio u Sarajevo. Svi smo se sćukali u jednu sobu, pa „gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna“. Tako je naša škola silom prilika zatvorena, ali ne zato što nema đaka, već eto zbog pojave klizišta.
Kasnije nas je učitelj vodio na kraj sela gdje su zakopani temelji nove područne škole. Pri kopanju temelja radnici su naišli na kosti iz nekog starog perioda, pa su morali odustati i započeti gradnju tridesetak metara visočije. Eto, baš tad smo posjetili novo gradilište i toga se dobro sjećam.
Posebno mi je urezano u sjećanje kad nam je učitelj saopštio da je posao dobio u nekoj drugoj školi, da se mora sa nama rastati i da nas nerado ostavlja. Govorio je da će doći novi učitelj, koga takođe moramo slušati i koji će biti dobar prema nama. Savjetovao nas je da budemo dobra djeca, dobri đaci, sutra radnici, očevi, majke... Bili smo tako tužni i uplakani zbog toga što nam odlazi neko koga smo zavoljeli i koji nas je pazio kao roditelj. U njegovom oku primijetih suzu koja se potom spusti niz lice.
Prije tri godine otišao sam sa ženom na ljetovanje u Herceg Novi. Smjestili smo se u divnu vilu u neposrednoj blizini morske obale. Ljubazno nas je dočekala gazdarica, starija gospođa u crnini. Reče da se zove Mira, da je učiteljica u penziji i da joj je muž Velimir, koji je umro prije godinu, takođe bio učitelj.
Sjećam se svakog dijela puta koji je vodio do moje škole... sjećam se suze u oku moga učitelja Velimira, ali i suza njegove supruge Mire.