Učina mala

04.07.2019
Marina Heraković

Učina mala

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2019.

Ja sam i danas „učina mala" iako sam bliže četrdesetim godinama nego dječjem dobu. Još uvijek žive ljudi kojima je moj otac bio učo, ne učitelj kao u gradskim i prigradskim školama, nego bas učo, skraćeno o milja i ljubavi, poštovanja i uvažavanja.

Moj otac je bio seoskim učiteljem u seoskim školama seoskoj djeci. Nikada, za svoga životnog vijeka, nije radio u velikoj i modernoj školi. Po pričama znam da je prvo zaposlenje dobio, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u mjestu gdje nije bilo škole do tada, a djece je bilo puno. Jedna učionica i sva djeca iz sela u njoj. Živio je u jednoj od obitelji svojih učenika, odijevao se u njihovu nošnju, prilagodio se njihovim običajima, jeo i radio, poslije škole, kao da je njihov najrođeniji. A tijekom toga ih je učio, i djecu i roditelje, pa i stare. Volio ih je, voljeli su i oni njega, a o tome svjedoče crnobijele slike iz obiteljskog albuma i zlatni prsten na ruci moje majke koji su joj oni poklonili.

Moja prva sjećanja o školi, razredu i učenicima nisu bila iz mog prvog razreda, nego puno ranije iz neke od tatinih seoskih škola, a bilo ih je tri ili četiri. Bile su to manje zgrade, sa dvije učionice pune klupa i djece, u kutu je bila peć na drva i cjepanice, a na zidu zelena ploča. Tata bi me spasio odlaska u vrtić i autobusom odveo u njegovu školu. Najranija moja uspomena je učionica puna djece, stisnute kao kukuruz na klipu, i moj otac, njihov učo, kako ide od jednog do drugog i pomaže im pisati. Sjedila sam za njegovim stolom i morala biti mirna da djeci ne smetam. Gledala sam djecu kako dižu dva prsta i mog tatu zovu učo, a on bi išao od jednog do drugog i saginjao se da im pomogne. Poslije smo svi kredom crtali kućice po ploči i na odmoru jeli domaći kruh koje su im majke spremile, a oni dijelili sa mnom. I tada su me zvali „učina mala" i nije mi bilo pravo jer sa imala svoje ime.

Nakon toga se nižu sjećanja: druga škola i sat prirode u susjedovom vrtu koji je tik do školske ograde; sat likovnog ležeći potrbuške u travi – otac je pomagao njima, a oni se pomagali meni preskočiti ogradu, zaobići gredicu luka, nacrtati travu i mrava.

Promjena se dogodila mojim polaskom u skolu. Na upisu tri učiteljice i učitelj, ja sam molila da moj bude učitelj jer učiteljice ne leže u travi, ne dohvaćaju najviše grane zove da djeca ponesu majkama za sok. Tako je i bilo, govorila sam svima: “Moj učitelj Aca.” A kako to uvijek biva, kod majstora najgora kuća, učitelj Aca me učio i mučio, a i ja njega. Ispravljao moja slova naučena u tatinoj skoli, tjerao me da učim pjesmice naizust, da znam strane svijeta, tablicu množenja..., a ja nisam ostajala dužna – unprijed sam znala razliku između mrkve i peršuna, bora i kestena, velikog i.malog slova. Tada su počele nestajati moje olovke, gumice, bojice pa čak i nove bilježnice, a pojavljivati se krupni orasi, fišeci puni ljesnjaka, najslađa kruška i najveća jabuka. Mjesto na kojemu su bile moje stvari sam otkrila jednog popodneva nakon što me otac spasio škole, kao nekada vrtića, i odveo u svoju novu seosku školu.

Djeca su bila i veća i manja od mene, polovina razreda prvi razred, polovina treći. Kod svakoga od njih je na stolu stajalo nešto moje. Obradovali su mi se, zagrlili me, igrali smo se. Mislila sam da moj tata njih uči prijateljstvu, darivanju i igri, a mene moj učitelj Aca svemu ozbiljnom, slovima, pjesmicama, tablici množenja.

***

Život je krenuo dalje. U matematičkog gimnaziji mi Acina tablica množenja bi od velike pomoći. Ponosno mi je mahao kada sam kao maturantica defilirala gradom. I ja sam ponosno mahala njemu koji je tad bio učiteljem u seoskoj skoli.

Ponosno me zagrlio kada sam postala profesoricom i dobila prvi posao u školi. I ja sam njega-mog učitelja Acu.

Poslije par godina kada sam izvela svoju prvu generaciju maturanata, prišao mi je stariji gospodin sa svojim sinom, jednim od mojih maturanata i rekao mi:“Pa ti si učina mala, tvoj tata je meni bio učitelj.“ Suze su same krenule, a ja sam ponosno odgovorila: „Da, ja sam učina mala.“

Danas, zahvaljujući mom seoskom uči-tati i mom gradskom uči Aci, kojih više na ovom svijetu već dugo nema, ja se ljutim na učenike što ne znaju kako izgleda đurđevak i penjem se po brdima da ga nađem i donesem ili fotografiram, što ne znaju da je baš ta grana grana jorgovana i kako izgleda zova, ali i kad ne znaju pjesmu naizust ili druge ozbiljne stvari.

Danas sam sretna jer sam imala i seoskog učitelja-tatu i gradskog učitelja Acu i što su obojica znali popuniti mozaik moje osobnosti, znanja i vještina.