Naša Učiteljica imala je ružičasti šal. Čak i ljeti. Oči su joj bile dva živahna plava kruga.
Dobro se sjećam kako je jedan dan Učiteljica ušla u razred, energično zabacila ružičasti šal i najavila s vrata:
– Jučer je pala kiša žaba!
Razred je skočio i glasno se nasmijao.
"Te žabe nisu smiješne", rekla je Učiteljica vrlo ozbiljno. “Snažan uragan ih je izvukao iz njihove matične močvare i užasnom brzinom nosio prema okeanu. Bespomoćno koprcajući nogama, žabe su letjele poput ptica. Mislim da žabe ne vole letjeti. Tada je vjetar iznenada oslabio, a žabe su, zajedno s potocima kiše, počele padati na zemlju”.
Pogledali smo Učiteljicine oči i vidjeli sebe u njenoj priči sa otvorenim kišobranima i „osjetili“ kako se žabe koprcaju na kupolama kišobrana. Djevojčice su čak i vrištale!
Sljedeći dan Učiteljica mi je prišla, stavila ruku na rame i rekla:
– Ja znam da imaš jednu posebnu mašinu. Divnu, vrijednu mašinu koja stalno radi i nosi ljubav.
Svi u razredu su se iznenadili, a ja sam zurio u dva plava ekrana, tražeći odgovor u njima. Učiteljske oči misteriozno su sjale.
"Ja nemam... takvu mašinu...", rekao sam.
– Imaš!”.
Prebirao sam po sjećanjima, sjetio sam se svega što sam imao od “pokretnih mašina”: skutera, bicikla, bagera, aviona s elastičnom trakom umjesto motora. Ništa se nije pomicalo samo od sebe, a još da nosi nekakvu ljubav!.
– Uvijek je s tobom! – Učiteljica kao da se igrala “vruće-hladno”.
"Tvoj vrijedni stroj je u tvojim prsima", rekla je Učiteljica,“ to je tvoje srce. Tuče dan i noć, zimi i ljeti. Bez odmora, bez odmora“!
Nevoljko sam stavio ruku na grudi i osjetio jake udarce srca.
Tako nam je Učiteljica plavih očiju i ružičastog šala postupno otkrivala nepoznati svijet, znala je kako obične stvari pretvoriti u neočekivani slikoviti pejsaž, da su se odmah promijenile i dobile novo značenje. Ali njena me glavna pouka tek čekala:
Taj dan u kinu sam imao čudan susret. Čekao sam da uđem u salu za film u prepunom predvorju i odjednom sam vidio Drugaricu iz Razreda, visoku, plavu iz zadnje klupe, s debelim naočalama. Pored nje je sjedio neki visoki dečko.
Jeli su sladoled u plastičnim čašama i živahno razgovarali o nečem. Isprva sam pomislio da sam pogriješio, ali kad sam malo prišao, moje sumnje su se raspršile - to je to. Čak sam bio zajapuren od uzbuđenja. Jedva sam čekao da to objavim drugarima iz razreda!
Sutradan, čim sam utrčao u razred, neskrivenim zadovoljstvom sam počeo pričati djeci o mom otkriću. Rekao sam o sladoledu u čašama i o “paru”. I svi smo se jako zabavili. Odjednom sam čuo kašalj i pogledao u njegovom smjeru - na vratima je stajala Učiteljica. Tiho me pozvala prstom i zajedno smo izašli u hodnik.
"Sad ćeš se vratiti u učionicu", rekla je Učiteljica. gledajući negdje iza mene, "i reći ćeš da nisi vidio nikoga u kinu i da si sve to izmislio!"
– Ali vidio sam ih!
"Da, vidio si ih, ali nikome nisi trebao reći za to. Sram te bilo!
– Je li dobro ili nije, reći istinu? - upitao sam Učiteljicu.
– Ova istina ne pripada tebi. Ako ljudi izbace svu “istinu” koju znaju o drugima, šta bi bilo???
A onda sam upitao:
– Onda je bolje lagati!?
"Bolje je šutjeti", rekla je Učiteljica – o istini koja ne pripada svima. U ovom slučaju ne pripada ni tebi. Otkrio si tuđu tajnu – to je kao krađa! Podlo!
Sada sam zbunjeno pogledao Učiteljicu i nisam znao kako i šta da odgovorim. A ona je rekla:
– Idi! I reci da si sve to izmislio!
– Da lažem? – oštro sam upitao.
– Da, laži ... u ime istine.
Tužno sam se uvukao u učionicu i tihim glasom objavio da je sve što sam rekao bila laž, da nisam sreo djevojčicu sa naočalama i njenog dečka
Prošlo je od tada trideset godina.
A, i danas se sjetim, prije nego krenem nešto reći, da trebam prvo izvagati svaku riječ.
I naučio sam možda najljepšu pouku, a to je da istina koja nam ne pripada, treba ostati šutnja.