Proljeće je. Cvrkut ptica, sunčan dan i lijepo vrijeme su me izmamili u šetnju kroz selo. Prolazeći pokraj džamijskog dvorišta pogled mi se prikova za ljepoticu harema smještenog oko ruševina džamijske kuće.
Iako je dvorište puno svakojakog voća, svojom ljepotom i stasitošću, iznad svih se izdvojila već stara hašlama. Uvijek je bila kraljica dvorišta, ali sada pored ruševine koju je milovala svojim izbeharalim granama izgledala je tako veličansveno da su joj mogle pozavidjeti sve voćke harema.
Kao da stoji pored hašlame u sjećanje mi se vrati i lik djeda Sejfe kojeg smo mi djeca odmilja zvali „Dobri Sejfo“. Sjećanja su se vratila na kraj osamdesetih i početak ratnih devedesetih.
Dobri je bio jedan milostiv starčić, mršuljav, malo povijen u leđima, sa dugom, sijedom bradom i neizbježnim crvenim fesom na glavi. U rukama je uvijek nosio crni štap koji mu je u našim očima pridavao veliku važnost i neki pečat prefinjenosti i otmjenosti.
Odkada pamtim za sebe Dobri je imao samo jedan zadatak, jedan posao, na opštu radost nas djece iz mahale. Svakog petka poslije džume skupljao je nas djecu ispod hašlame u džamijskom dvorištu i pričao nam priče. Bilo je nešto tajanstveno u njegovom glasu, nešto zbog čega smo ga slušali kao opijeni.
Na samom početku dolazili smo zbog karamela koje nam je Dobri dijelio, ali kasnije su nam one postale tek tako usputne. Čak smo ih ponekad htjeli i vratiti kako bi Dobri nastavio svoju priču, ali on je bio neumoljiv:
“Dječice, dosta je za danas. Kada biste zapamtili bar jedan dio onoga o čemu smo pričali bilo bi za tri puta mashallah.“
Ponekad bismo ga i uspjeli nagovoriti, ali onda bi nam pričao o šejtanima i Sudnjem danu pa nam poslije toga ni karamele nisu bile slatke. Tada bi među nama zavladala tišina puna nemirnih otkucaja, uplašenih pogleda i prigušenih uzdaha. Dobri bi se onda lagano nasmijao i rekao da se ne trebamo bojati jer će oni koji vjeruju u Allaha biti nagrađeni Džennetom. Pričao je Dobri tako svakog petka priče o Božijim Poslanicima, Sudjem danu, Džehennemu i Džennetu, a mi djeca smo ga pomno i sa strahopoštovanjem slušali upijajući svaku njegovu riječ.
Nastupile su i devedesete, a Dobri je i dalje pričao dok se broj učenika povećavao. Nerjetko su nam dolazili i odrasli. Slušali su Dobrog i gledali ga onim ozbiljnim pogledima, a oči su im bile pune neke strepnje i iščekivanja.
Dani su prolazili, a mi nismo ni slutili zbog čega su uplašeni pogledi i strah u očima naših najmilijih postali svakodnevnica. Stariji su u razgovoru često spominjali rat, masakre i ostale nama nepoznate riječi koje su ulijevale strah u njihova, a vremenom i u naša srca. Dobri je počeo da priča nekako ozbiljnije, sa strahom u glasu i suzama u očima.
„Čudan je vakat doš'o djeco, podijelili smo se, udario komšija na komšiju, ratuje se zbog vlasti i ovozemaljskih dobara, a malo njih se dragog Allaha i njegove kazne boji.“
Tada bi Dobri, vjerovatno od nervoze, u jednoj ruci žustro okretao štap, a drugom rukom bi nekontrolisano gladio svoju dugu bradu, zaplićući je sve dok ga ne zaboli.
Rat je već dobro uzeo maha, a mi smo se sve češće sastajali sa Dobrim u skloništu kod Zejne. Stariji, nemoćni i mi djeca smo sve više vremena provodili u skloništu čija je tama i tišina, ponekad prekidana pucnjima i detonacijama, pričama davala još veću važnost. Ništa više nije bilo kao prije. Zdravi i sposobni muškarci su branili ognjišta, žene su radile sve ostale poslove i sa čežnjom i strepnjom očekivale svoje očeve, muževe, braću i sinove.Samo jednu želju su imale, da se njihovi najmiliji vrate živi i zdravi.
Jednog dana, kada smo se kao i obično sastali u podrumu i slušali priču o Džennetu, na vratima se pojavio Žućo, najmlađi dječak među nama. Plakao je i kroz suze, upirući prstom u Dobrog , jecajujući progovorio:
“A je li Dobri, je li moj babo sada u Džennetu?“
„Jest' Žućo, tvoj babo je džennetlija.“
„A, je li Boga ti da on gole ima puno kluha i nije gladan?“, nastavio je Žućo uplakano.
„A, jelde da će i nama Allah poslat' zato što je moj babo šehid?“
Dobri ga je samo zagrlio i uz uzdah pomilovao po kosi, a dječak se prepustio i glasno zaplakao. Mi smo ga nijemo gledali, zagrlili se, a onda krijući jedan od drugog tiho plakali.
Desetak dana poslije toga, jednog kišnog oktobarskog dana,pred navalom neprijateljske vojske nevoljko smo napustili svoja ognjišta. Moja porodica, kao i većina sugrađana, smjestila se u blizini Zenice. Nedaleko od „naše kuće“ , u jednoj staroj, trošnoj kućici smjestio se i Dobri sa svojim ukućanima. Opet je Dobri sakupljao dječicu i pričao im dobro poznate priče.
Vrijeme je prolazilo, godine u izbjeglištvu se nizale i donosile nove nedaće. Bilo je vremena kada smo bili i gladni i žedni i bosi, a tuga zbog izgubljenih života se uselila u naše živote i ležala na slomljenim srcima. Ljudi su počeli da pričaju da je Dobri obolio od teške, neizliječive bolesti. Kasnije se to pokazalo kao neumoljiva istina. Dobri je sve rijeđe dolazio u džamiju, a i kad bi došao teško je disao, mnogo kašljao i uvijek prvi odlazio. Ponekad, kada se Dobri osjećao bolje, njegov sin Mehmed ga je dovodio u dvorište. Pogledom bi pomilovao svako dijete i kada bi ugledao mene, zapovjedio bi: „Emire, dederen dječici ispričaj onu priču o Objavi.“
Ni sam ne znam kako se to desilo, ali vremenom sam ja postao taj koji priča priče. Dobri bi samo sjedio, gladio bradu i zadovoljno se smješkao.
Stigla je i jesen. Ja krenuo u školu, a dan pravi jesenji. Toplo je, a na suncu se zlate krošnje u voćnjacima pored puta. Sve blista, a u mene se uvukao neki nemir, neki čudan predosjećaj. Kući sam stigao okupiran zlim mislima. Majka me dočeka na vratima i kroz suze reče: “Emire, Sejfo je na umrlu, svi te čekaju da se halalite.“
Nisam odmah htio da povjerujem u to pa sam majku okrenuo prema sebi očekujući da kaže nešto da me umiri. Kada sam u njenim očima vidio tugu i bol, shvatio sam da govori istinu. Skočio sam i pojurio niz prašnjavu ulicu prema Sejfinoj kući. Trčao sam nasumice spotičući se o svaki kamenčić, a kroz misli su mi prolazili dani provedeni sa Dobrim kada smo od beznađa stvarali nadu, od čemera budućnost, od trena ništavila vječnost.
Pred kuću sam, čini mi se, stigao za tren. Mehmed, Sejfin najmlađi sin, visok, krupan čovjek izgledao je bespomoćno kao malo dijete. Sjedio je ispred kuće sa glavom među koljenima zureći u zemlju dok su mu se niz blijedo lice kotrljale krupne suze. Ne rekavši mu ni riječ prošao sam kraj njega i ušao u sobu u kojoj je ležao Dobri. Dobri je, ni živ ni mrtav ležao i žmirkao upalim očima. Nazvao sam selam i uhvatio ga za već ledenu ruku.
„Emire, jesi li to ti sine?“ , prošaptao je tiho.
„Jesam, dedo.“
„E, nek si vala došao da se halalimo.“
„Ma kakvi dedo, još ćeš ti nama priče pričati, akobogda“ , rekoh ja gotovo uvjeren u to.
„Emire, ja znam da ću ubrzo preseliti, ali želim da te zamolim da mi halališ, klanjaš dženazu i učiš djecu da budu dobri i da se Allaha boje...“ , prekinuo je Dobri svoju zadnju priču i izdahnuo lagano kao ptica. Ruka mu je klonula, a na usnama ostao osmijeh zadovoljnog čovjeka, čovjeka koji je ispunio davno izrečeni zavijet.
„Halal ti bilo Dobri, “ izgovorio sam tiho, istrčao napolje i glasno zaplakao.
Sutradan, zajedno sa ostalim „učenicima“ klanjao sam mu dženazu, predao rahmet i nad mezarom se zakleo da ću nastaviti njegovu tradiciju i pričati priče koje mi je ostavio u amanet. Učit ću djecu kako da vjeruju u Boga, kako da se sklanjaju od onog što je zabranjeno ne dovodeći sebe u iskušenje i kako trebaju da se boje Boga i njegove kazne.
U proljeće slijedeće godine vratili smo se kući, obnovili porušeno, gradili život na zapuštenim imanjima. Sve se nekako da izgraditi i namiriti, ali niko i ništa ne može namiriti živote dobrih ljudi koji su otrgnuti od svojih porodica. Mnogo mojih prijatelja, rođaka i poznanika su kao i Dobri ostavili svoje kosti na nekoj tuđoj zemlji,u nekim tuđim mezarima. Oni će vječno živjeti u našim srcima i u našim sjećanjima. Allah sve zna i obezbijedit će mjesto za njih u džennetskim baštama, akobogda.
I evo me danas, naslonjen na ogradu ispred džamijske kuće, razmišljam o svom pozivu prisjećajući se Dobrog, ranog djetinjstva, rata i poslijeratnog vremena.
Teško je odabrati pravi poziv. Neko otkrije svoj poziv u petoj, neko u dvadesetoj godini, a neko nikada. Moja je sreća bila u tome što sam uz Dobrog, još u ranom djetinjstvu shvatio da je od svih ovozemaljskih dobara najvažniji mir u duši. Uz Dobrog sam spoznao sebe, a spoznajući sebe spoznao sam svog Gospodara i odlučio sam da ću pomoći svim ljudima dobre volje da spoznaju pravu istinu i odaberu pravi put, put u vjeru.
Samo još molim dragog Allaha da mi da snage da prihvatim ono što se ne može izmijeniti, da mi da hrabrosti da izmijenim ono što se da izmijeniti i da mi da strpljenja da to uradim onako kako treba, kako Bog zapovijeda.
Ne mogavši izdržati ljepoticin zov, preskočih klimavu ogradu i u dva koraka stvorih se u hladovini koju je prkosna ljepotica stvarala svojom izbeharalom krošnjom. Sjedoh na panj, zatvorih oči i prepustih se toplom proljetnom suncu prisjećajući se Dobrog i svog djetinjstva. Odjednom, odnekud puhnu lagani vjetrić, pomilova me po kosi i obrazima i ispuni mi tijelo neopisivom radošću.
Hvala ti Dobri što si svjetlošću svoje duše obasjao moje srce i ispunio ga vjerom. Neka je rahmet tvojoj dobroj duši i neka ti milostivi Allah podari vječni Džennet.