Kogod se sjetio tu podići školu, treba mu spomenik napraviti. Ispod brda na kojem je temelj zgrade neka voda teče, iznad krova šuma raste. Planina se nad njom nadvila kao mati nad bešiku. Tek sad, kada vidim tu oronulu građevinu pedesetak godina poslije, primjećujem da i nije toliko ogromna i ozbiljna kao u mom dječijem sjećanju.
Tad je ona bila institucija, tu je riječ koristila mati. „Ti ćeš sad krenuti u jednu instituciju“, govorila bi, ne bi li u moje sedmogodišnje moždane vijuge usadila poštovanje prema školi. A možda se i ona plašila te institucije, ili je barem imala strahopoštovanje prema njoj, jer je kao dijete pohađala samo prvi razred, pa dalje nije išla. Otac nije ništa rekao, jer ga nije ni bilo. Sve sam se nadala da ću ga upoznati nekad poslije u životu, ali se to ne desi – a dođe i, evo skoro pa i prođe, to poslije, a ja ga nikad ne vidjeh.
Bio je tu, zato, materin brat, daidža, neženja. Do današnjeg dana ne znam ko je od njih dvoje stariji. Ne znaju ni oni. Jedna godina je razlike, ali im nena i djed nikada nisu rekli ko je prvo došao na svijet. Možda se ni oni nisu mogli sjetiti. Daidža je govorio da ne bi imao ništa protiv da idem u školu, ako s tim neću zanemariti svoje obaveze okokuće, pa sam tako i krenula.
Sjećanje tog prvog odlaska u školu nije jasno koliko bih željela da ono bude u mojoj glavi. Ne bih, doduše, rekla ni da se sjećam tog jutra kao kroz maglu, jer magla mi nije u glavi – samo crne fleke gdje bi bile slike i detalji. Tako mi sjećanje oduvijek radilo. Ono što nije bilo prekriveno crnim mastilom vremena, rane senilnosti i zaborava, bila su strašna okna drugog sprata škole, koja su, poput očiju neke ljutite životinje, gledala na školsko dvorište ispred, pa tako i u mene dok sam prilazila ulaznim vratima.
U našem selu nije bilo mnogo djece, a u školi nije bilo odjeljenja. Svi smo išli zajedno u istu učionicu, od prvog do četvrtog razreda. U drugoj učionici bili su stariji, oni od petog do osmog. Ukupno nas trinaestero učenika, dva učitelja, jedan domar i pašče koje je čuvalo školu tokom noći. Mada, nikada nisam vjerovala domaru Ibri da je pašče tu samo da bi čuvalo zgradu. Prije bih rekla da mu je prijatelj, ali to Ibro nikada ne bi priznao. „Čuj, hajvan da mi bude prijatelj?“ čujem ga kako bi uzdahnuo ljutito da sam mu to rekla.
Ali eto, sad nema ni Ibre ni tog paščeta; a ni okna nisu bila više ljuta. Životinja je izgledala umorno i kao da će joj se očni kapci svako malo sklopiti. Pored škole izgrađeno je jedno novo moderno igralište, ali je dvorište koje je vodilo do ulaza ostalo isto kao kad sam pohađala prvi razred.
Moja prva učiteljica Marija Ilić bila je vitka i zgodna djevojka od neke dvadeset dvije godine. Tad sam mislila da je to veoma mnogo godina. Njen vjerenik ju je svakog jutra dovozio na posao u našu školu. Naučila me je pisati i čitati, pa je umrla narednog ljeta od upale pluća.
Sjećam se da je svima bilo jako žao zbog toga. Ja sam mislila tad da to znači da više neću ići u školu. U zamjenu nam je došao učitelj Ognjen, kojeg niko nije volio, jer je bio veoma strog. On je predavao onim starijima, pa je, valjda, morao takav biti. On je nastavio da me uči slova, a ja sam vrijedno radila kako ga ne bih razljutila.
Učiteljica Marija mi je veoma nedostajala. Ostane tako negdje duboko u čovjeku sjećanje na osobu koja te prva nauči čitati. Nikad je nisam zaboravila, pa mi često, čak i sad kada sam tri puta starija nego što je ona uspjela da bude, padne na um njena nježna narav dok mi je crtala slova na tablu.
Ubrzo nam je umjesto učitelja Ognjena došao učitelj Mirko Likić. On je bio dosta prijatniji i znao je bolje raditi s mlađim učenicima. Nakon samo nekoliko sedmica trećeg razreda, uspjela sam naučiti krasopisna slova. Majka je sjedila ispod lipe, a daidža na njivi kupio sijeno kada sam s papirom u ruci, na kojem sam napisala svoje prvo pismo pisanim slovima, stigla kući. Mahala sam njime pobjedonosno, kao sa zastavom poslije dobivene bitke. Samo što ova moja bitka nije završila unesrećivanjem drugog. Učitelj Mirko je znao govoriti da je podučavanje kao plamen svijeće kojim zapališ drugu svijeću. Tad mi nije bilo najjasnije o čemu se radilo u tom njegovom poređenju, ali mi je zvučalo kao jedna nepokolebljiva istina koju sam odmah prihvatila. Tek sam mnogo godina poslije shvatila šta je pod tim mislio.
Školski dani su prolazili i nova mlađa djeca su dolazila u našu školu. Nije ih, pak, bilo dovoljno da bismo mogli napraviti nova odjeljenja, ali smo zato svi zajedno učili. Moje ocjene su bile jako dobre i učitelj Mirko je predložio mom daidži da me prebace odmah u peti razred. Sjećam se da sam se protivila. Čak sam plakala u svojoj sobi na spratu naše male kuće zbog toga. Nisam se htjela odvojiti od nastavnika Mirka.
Ni daidži se nije sviđala ta pomisao, ali iz drugih razloga. Bio je nezadovoljan što me nema čitav dan kući, a kada budem, onda se dočepam onih knjižurina, znao se žaliti mojoj materi. Ona nije ništa govorila. Već godinama je sjedila pod istim lipinim sjenom, pušila duhan i kadulju i sve manje ličila na ženu koja me rodila. Znala mi je, s vremena na vrijeme, reći da ionako ničemu ne vodi ta moja škola i da trebam s njom sjesti pod drvo i pomoći u motanju cigareta.
Učitelj Mirko je znao za to. Ja sam mu sve pričala, a on bi samo brižno rekao da se ne svađam sa svojom porodicom, te sam ostala u četvrtom razredu.
Učitelj je odlučio jednog dana da me otprati kući. Zima je uveliko stigla u naše selo i mrak se spustio brže nego što smo ga svi očekivali. Ima tih dana koje ujutro dočekaš u jednoj tami, a otpratiš ih u drugoj. Bio je novembar.
Sjećam se da me je bilo stid. Iako sam znala da učitelj zna koja je moja kuća i da je pored nje znao prolaziti kada bi išao u šetnju, tad, kada smo se zajedno njoj približavali, osjećala sam, ipak, neki neobjašnjivi sram. Dvorište je bilo zapušteno, lutalice su ulazile i izlazile u avliju kako su htjele i raznosili otpatke hrane i smeća po stazi, htjela sam u zemlju propasti.
„Ne trebate, druže učitelju, dalje. Sad mogu i sama“, pokušala sam da se poštedim sramote.
On je, međutim, samo odmahnuo rukom i spustio mi je na glavu, gledajući odlučno prema ulaznim vratima kuće. Tad sam bila shvatila da je naumio nešto i da je briga za mnom kako ću stići po mraku sama kući tek izgovor za to. Stigli smo do vrata i on je pokucao. Preko praga je curila toplota iz kuće. Daidža je otvorio vrata. Vidno iznenađen što me vidi u pratnji učitelja, odmah je upitao šta se dogodilo.
Učitelj mu objasni da je sve u najboljem redu, ali da bi volio porazgovarati s njim o nečemu. Sjećam se da se daidži na licu složio zbunjeni izraz, ali ga odmah prikri seljačkim ponosom. Uvijek je tako izgledao kada se našao s ljudima lice u lice za koje je smatrao da su po nečemu iznad njega kako ga oni ne bi smatrali neukim.
„Aj ti, Mirsada, u svoju sobu“, zapovjedio mi je oštro. Ja sam ga odmah poslušala i otišla.
Sada je mene grizla neizvjesnost. Možda sam ipak učinila nešto loše, a učitelj mi nije htio reći. Pokušala sam prisluškivati, ali sam mogla čuti samo prigušene odrasle zvukove. Ne znam koliko dugo su razgovarali. Ja se nisam micala od vrata, ne bi li upratila barem jednu ili dvije riječi iz kojih bih mogla sklopiti temu njihove rasprave. Ali, bezuspješno. Razgovor je tinjao, a onda buknu u nekoliko glasnih plamenova iz usta mog daidže, ulazna vrata kuće se otvoriše i ponovo zatvoriše, a zatim, tišina. Čula sam korake kako dolaze k meni. Znala sam da su daidžini. Otvorio je vrata, a ja sam već ležala u svom krevetu.
„Otišo je ovaj tvoj učitelj. Možeš sići pristaviti nam nešto večeri.“
Klimnula sam glavom i odmah ustala.
Dok smo jeli, daidža ništa nije govorio. Majka je beživotno sjedila pored peći i gledala u jednu nedokučivu tačku na zidu. Nokti su joj bili prljavi od motanja duhana. Iznad plate šporeta sušila se kadulja. Tek kada smo završili i kad sam počela sklanjati tanjire sa stola, daidža mi, kao usput, reče da više neću ići u školu. U meni se nešto prelomilo, ali sam samo klimnula glavom i nastavila s poslom. Pogledala sam u prazni pogled majke. Ona vid skrenu sa zida na mene, ali joj na licu ne bi razlike. Iz nekog razloga, mozak mi ne križa te detalje crnim mastilom.
Zima je prolazila u kućanskim poslovima. S prozora bih gledala kako djeca idu u školu, a sebi bih govorila da sam samo na raspustu. Nadala sam se da će se s proljećem daidža promijeniti. Kada priroda može, zašto ne bi i on? Takav mi se smisao nametnuo sam od sebe. Ali ništa. S proljećem stvari postadoše još gore. Majka više nije nikako progovarala. Daidža me u aprilu pitao koliko imam godina. „Jedanaest“, rekla sam, a on poče nešto po glavi računati i očima prevrtati. Znala sam da razmišlja kada bih se mogla udati. Vjerovatno je imao i na umu već nekog čovjeka skoro triput mojih godina. Nasreću, računica mu završi riječima: „Rano je još.“
Čula sam da je tog ljeta učitelj Ognjen napustio našu školu i da su starija djeca poslana da idu u obližnje naselje, gdje su imali različite nastavnike za svaki predmet. Ja sam bila već prestara za četvrti razred, ljeto je završavalo, a daidža nije pokazivao namjeru da me pusti u školu; pogotovu ne sad kada bi to značilo da bih morala biti odsutna još duže tokom dana. Sve se činilo uzaludnim i pomirila sam se da ću morati živjeti onaj život koji mi je odredio.
Dok, evo, stojim na tom brdu na kojem je posađena satara škola, mogu tačno vidjeti džadu kojom sam se spuštala do nove. Moja stara koljena pri samom gledanju niz tu strminu kojom sam svakodnevno koračala do susjednog sela klecaju i grče se od bolova. Tad sam s pjesmom silazila, a uz cvrkut cvrčaka se vraćala na planinu.
Učitelj Mirko je pokucao na vrata krajem ljeta. U rukama mu knjige za četvrti razred, na ramenu okačena torba, u njoj školski pribor.
„Od septembra krećeš u školu“, rekao je. „Ovo tokom ljeta sve lijepo pročitaj.“
Ja sam se izgubila. Ne znam do današnjeg dana da li je bila slučajnost da je došao na naša vrata baš tad kada ni majke ni daidže nije bilo kući, ili je svjesno čekao da oni odu u svoju sedmičnu podmiru na pijacu u čaršiju kako bi me posjetio. Bilo kako bilo, užurbano mi je sve objasnio i dodao da, ukoliko budem imala poteškoća, mogu mu doći kući. Napisao mi je adresu na komadić papira i kako dođe, tako i ode.
Ja sam pobjegla u svoju sobu i sakrila stvari pod svoj krevet. Knjige su bile nove. Obožavala sam taj miris. Pao mi je na um prvi put kada sam ga osjetila kada nam je učiteljica Marija u prvom razredu podijelila naše prve udžbenike.
S ovog brda nazirem krovove tog naselja. Jedan od krovova pripada kući moga učitelja. Imao je viška jednu dječiju sobu, a nije bio star. Njegova supruga me uvijek dočekivala s osmijehom koji me podsjećao na moju majku. Ne mogu se sjetiti svih detalja koji su me doveli do toga da ipak krenem u školu. Ne sjećam se ni kako je daidža pristao na to, ali je sve bilo onako kako mi je učitelj Mirko rekao da će biti. Možda nije ni bitno da znam. Kao što ovaj potok ispod škole nije svjestan svakog kamena i grumena zemlje koji ga usmjere u njegov tok, tako nisam ni ja svakog trenutka koji me doveo gdje sam sad.
Svejedno je. Bit ću, pa neću. Kao što je majka bila, pa nije. I daidža, evo, do jučer jeste, a sada ne. I dalje ne znamo ko je od njih dvoje prvi došao na svijet, ali sa sigurnosti znamo ko je zadnji otišao. Ljudi nisu potoci. Gledam u dvorište škole. Mi znamo ko su nam brane, a ko izvori u našem toku. Eno, čuje se ezan. Dženaza je poslije podne namaza. Nikad nisam saznala gdje su mi učitelji sahranjeni, a trebala bih.