Noć je precrtala dan. Oči širom zatvorene, ne mrdaju. Okrenem se po ko zna koji put. Razmišljam kako bi bilo dobro da smo još u Juče. Bila bih ponovo ljuta na tebe što me nisi nazvao, otišli bismo na kafu, u prodavnici bih srela pričljivu tetku koja bi me podozrivo gledala i pitala: „ Jesi se to još udebljala?“ Otišla bih u školu, djeca bi me oduševila, obradovala, rastužila, umorila...I sigurno nasmijala. Pravila bih ručak, na brzaka, jer moram napisati pripreme i pregledati kontrolne radove. I mislila bih: Želim više putovati, tja, ovog mog života, odvija se u par kilometara; kuća i posao, stalno sam u tom nekom začaranom krugu, veoma malog prečnika, a meni treba više. I tako, čini mi se prečnik se smanjuje, po logici stvari i taj moj začarani krug. Eto, tako bi bilo da sam još u Juče. Kapci otežaše i oči se zbilja zatvoriše, a moj um se pokori nesavladivoj moći sna.
Probudi me zvuk mobitela: Upute za rad na daljinu. Pandemija. Virus. Globalna opasnost. Krizni štab. Preventivne mjere. Maske. Horor uživo... Pričam sa svojom ovdašnjom rajom, rajom iz Sarajeva, Banjaluke, Pule, Novog Sada... I svi: samo da smo živi i zdravi, da ovo prođe, je l' ovo neka zavjera? Zamišljam svoje prvake, vizualiziram njihove glavice, oči, oživljavam njihove glasove i pitanja u glavi, a i sama sam puna pitanja. Ne mogu ja ovo, kako? Šta da kažem, šta je važno u ovom trenutku? Sigurno ću pogriješiti! Kakvi sad ishodi učenja treba da budu, koje metode, oblici rada? Moj začarani krug je sve manji.
Znanje je sloboda. I krećem slobodnog uma i srca.
Moja djeca treba da osjete toplinu, da nauče da je sloboda u njima samima, da je najveća hrabrost suočiti se sa samim sobom i najveća pobjeda kad prihvatimo vlastite poraze. Od toga ću krenuti i voziću polako, uvažavajući sve znakove pored puta. Ma, učićemo o životu, ostalo šta stignemo, prema planiranom programu.
Nižu se preslikani dani, gotovo kopirani. Dobijam komentare roditelja, toliko istinite i pune života: Djeci se spava, zatvoreni su, svi rade vježbe, svi crtali, pravili leptiriće, pisali zadaće, kako ovo učiteljice, previše je ovo...neće da čita, voli da piše., nismo mogli poslati rad, nema Interneta, hvala Vam, divni ste...
Ali i: Ne radim više, dobila otkaz, u strahu sam...
Te riječi vrisnuše u meni. Iznenada, niko i ništa nije daleko mom srcu i mojemu životu. Zatvorena u svojoj kući i otvorena i slobodna u svojoj glavi i svom srcu, dopuštam svojim mislima da plutaju i odlaze, a onda se vraćaju i donose sasvim tačne i ispravne odgovore ne pogledavši nijedan zadatak. Po prvi put, čini mi se, da istinski shvatam riječi iz Malog princa: "Čovjek samo srcem dobro vidi“. Nenadano postajem okružena životom od kojeg sam toliko udaljena, da sam potpuno zaprepaštena tom spoznajom.
Sve ću ispoštovati: stavljam masku, zatežem preko šal, navlačim rukavice. Izlazak. Ista trava, zemlja, drveće i ptice. Samo mi, ludi ljudi, štiteći se sami od sebe, bauljamo zamotani u propisane krpe vjerujući da će nas komad platna zaštiti od vlastite pogani. Neću misliti o tome, udahnuću kroz sve ovo malo zraka, krajičkom oka pogledati plavetnilo iznad mene i uputiti nevidljivi osmijeh svima koje slučajno sretnem. Uh, ako sretnem tetku šta li će mi reći za ovo nekoliko kilograma u plusu? Vjerujući da je život ovdje, vani, okretala sam se i gledala oko sebe tražeći ga. Pohitam kući, brzo će mi nastava. Ipak, izlazak mi pročisti uzburkane misli i dovede samo do jedne spoznaje:
Spoznaja da je život i tamo i ovdje, svuda, a najviše u nama samima, učini me sretnom. Bila sam mirna i svjesna da je svaki naš dah život, kao i svaki pogled i svaka misao, te da nam to niko ne može oduzeti. Prionula sam na rad sa još većim žarom i dobijala sve potrebno natrag. Znala sam da sam blizu svojih đaka i da oni istinski uče, a i ja s njima. Ništa nije bilo na daljinu, bila sam blizu svojim srcem, zapravo cjelokupnim svojim bićem, gledajući čistu sliku svojih đaka u ogledalu života.
Ostalo je još nekoliko dana online nastave. Uobičajeno jutro, spremam se za početak nastave, zvoni telefon: „Učiteljice, mi nećemo prisustvovati nastavi. Zovem Vas iz bolnice, sinoć sam se porodila, Amina je dobila brata.“ Ništa ljepše nisam mogla čuti. Bila sam sretna kao zalutali putnik koji ugleda putokaz. Odgovorna majka javlja sjajnu vijest zbog koje neće prisustvovati mom ,,tako važnom“ času. Vijest kojom započinje savršen dan.
Kao što reče neki pjesnik: „Život mora dalje teći, zaboravih tačno zašto...“ I neka se niko, barem na Ovom svijetu, ne zavarava da može zaustaviti Život! On, Život, će se uvijek pojaviti, nenadano, u nezamislivim i nevjerovatnim oblicima i licima, online ili uživo.