Zamislite buket poljskog cvijeća nedavno ubranog.
Male bijele latice tratinčica, sa narandžastim okruglim u sredini, naslanjaju se na slične im ali visoke ivančice. Iza njih divlje mrkve koje su umislile da su hajdučka trava, a rosopas tu i tamo svijetli svojim nježnim žutim lampicama. Livadska broćika kao snijeg je rasula meke bijele tačkice po ljubičastoj poljskoj prženici. Jezičci plave proljećne kukavičice plaze se na bijelo ptičije mlijeko.
A pastirska iglica, meka i mala, sve to ponosno čuva sa pet rozkastih latica.
Tog utorka školom se pronio glas o mogućem prekidu nastave zbog virusa korona.
U holu, dva dežurna učenika mogla su čuti fragmente razgovora.
Učenik 1: Jeste čuli, od sutra možda ne idemo u školu, jeeeee!
Učenik 2: Ali, nije prošao školski Oglas, ko zna je li to tačno.
Prosvjetni radnik 1: Nešto pričaju da će prekinuti nastavu...
Prosvjetni radnik 2: Ma nema šanse, Kina je daleko...
Čistačica 1: Čuj, niko neće raditi, samo mi moramo dolaziti da čistimo!
Čistačica 2: Ja sam čula da i direktor mora dolaziti!
Učionicu je zamijenila soba, prosvjetnog radnika i tablu-ekran i daljinski upravljač, đake-otipkana slova poslana u Viber grupe, na imejlove ili Gugl učionice. Mali i veliki odmor zamijenjeni su krevetom ili fotellom. (Jedan đak prvak je, dok je ujutru pratio čas na televiziji, nekoliko minuta držao podignuta dva prsta. To su primjetili roditelji prvaka i pitali šta želi. Đak je odgovorio da želi da pita novu učiteljicu Kada će užina?)
Prekinute su i vannastavne aktivnosti, pojedine firme nisu radile, i zabranjeno je izlaženje iz stanova i kuća i druženje.
Kakva divota za sve, a naročito za tinejdžere u gradovima.
Tinejdžer.
Dječak ili djevojčica na prelazu da izraste u momka ili djevojku. Muškarca ili ženu.
Sa svim svojim tinejdžerskim „mušicama“ u glavi. I tijelu.
Prikovati tinejdžera za jedno mjesto, izolovati ga i usmjeriti samo na porodicu, na mali i veliki ekran. Jednim CAP! prekinuti dotadašnji život. Uh!
I još taj svakodnevno pristutan strah. Od neizvjesnosti, od nepoznatog, od smrti. Od pitanja na koja ne znamo odgovor, a koja smo ponavljali: Kada će proći izolacija? Da li ću se zaraziti? Hoćemo li preživjeti?!
Ni druženje uz društvene igre, spremanje omiljenih jela ili odlazak u prirodu nisu mogli i ne mogu nadoknaditi ukradeni dotadašnji život. Propuštene trenutke koji jedan tinejdžer više neće živjeti.
Niste zaboravili onaj šareni buket?
Pa, cvjetovi tog buketa su skakutali, šaputali ili vrištali svojom nevinošću i ljepotom na livadi, rastući i razvijajući se, kao i djeca na slobodi.
Sada zamislite taj buket bačen i rasut na tamno dno nekog dubokog bunara. Gdje nema vazduha, ni sunca. Gdje ni jedan cvijet više ne miriše svojim jedinstvenim mirisom, nijedan se ne njiše na vjetru klimajući glavicom ili mašući listićima. Svi ćute. Na dubokom dnu kOrOntinskog bunara.
Danas?
Nismo više u izolaciji i bliži se kraj školske godine, taman kada smo svi „pohvatali“ novi sistem onlajn školovanja. Čak je i prvak shvatio da učiteljica na televiziji ne vidi njegova dva prsta i da može užinati i „na času“.
Kada sam, neki dan, prolazila pored osnovne škole, čuh dio razgovora dvije drugarice:
„Da mi je neko rek’o da ću poželiti da idem u školu, ovu pravu, onako kao prije korone, ne bih mu vjerovala.“
„E, stvarno.“ – reče druga.