Sva iskustva roditelja i porodica sa djecom koja su pohađala online nastavu stala su u komentar nane Hibe u jednom selu blizu Breze, koja je na pitanje kako škola i unuci povikala:
„Nek vala više krenu u školu i nek svi pocrkaju, svega mi je dosta!“
Na prvu strašno, na drugu još strašnije, a na treću dolazimo u fazu grube istine i teškog prihvatanja stvarnosti.
Suočavamo se s pitanjima:
Zašto je nana Hiba zla?
Zašto želi da svi pocrkaju?
Zašto se ljutnja vezuje za školu?
Na početku online nastave svi su bili šokirani, učitelji možda najviše, jer kako odjednom sve što znamo i kako znamo pretumbati, preoblikovati i smjestiti u sasvim novu formu. U tom strahu velike postadoše oči, pa ugledavši bezbroj mogućnosti i alata neki se prepadoše i pobjegoše na jednostavnije pristupe poput vibera i messengera, a drugi s očima velikim k*o tepsije nađoše alate za virtuelnu učionicu i izgubiše se u istoj.
U svemu tome našle su se nane, bake,dede, tate, mame, braća, sestre i naravno učenici, a od svega toga pozlilo je nani Hibi. Možda nam ova činjenica može pomoći da shvatimo kako nana Hiba nije zla, nego je jednostavno prestrašena.
Pored straha od noviteta u svijetu online nastave, raste i strah od nove svjetske pošasti. Mnogo informacija, previše izvora, premalo pouzdanih i uvjerljivih autoriteta. Soda bikarbona, limun u toploj vodi, teorije zavjere, kineski šišmiši, COVID, imunizacija...Nani Hibi i svim nanama svijeta, nije strah od onog što se može desiti pomutio razum, nego ih je odvajanje od najmilijih načinio bespomoćnim. Njihove oči postale su začuđene, baš kao i kod njihovih unuka kojima su, ako su bile sretne pa živjele s njima, pomagale da nekako budu dio online nastave. Svaki dan je nova vijest i strah od virusa u kombinaciji sa izazovom online nastave, dobivao novu dimenziju. U masi kontradiktornih vijesti, kao i izjava stručnjaka, te sumnjičavog odnosa prema broju žrtava, razvio se i dobro poznati balkanski humor. Počelo je pronalaženje bisera. Tako se pojavila i postala senzacija baka Olivera (čini mi se u Beogradu) koja je pravdajući se zbog kršenja odredbe o zabrani kretanja za starije od 65 godina, izjavila:
„Pa išla sam kod drugarice na časove engleskog jezika.“
U nekom sličnom duhu desetogodišnjak ispred tržnog centra odgovara policajcu:
„Morao sam da izađem, jer je dedi zafalilo cigara. Čekam ga da ispred, pa da mi pomogne napraviti saobraćajni znak. Treba mi za online nasta. A dedo ima i masku i rukavice, nemojte ga ružiti.“
Policajac je muž učiteljice, pa i sam zna šta ko, kad i koliko traži od djece.
Biser nane Hibe i njena izjava „nek svi pocrkamo“ dospio je i do mene, nasmijao me i postao inspiracija za ove redove. Njeno glasno i jasno izražavanje ljutnje je bacanje pikada i na učitelje i na društvo i na samu sebe, jer ko zna koliko se puta splela u zadaćama koje ne razumije, a začuđene okice unuke traže podršku, jer misle da stariji sve znaju.
I zašto ljutnja prema školi?
Vješto, kako i treba da bude, djeca su se snalazila, tragala za informacijama, nalazila načine da lakše riješe problem, pomagala međusobno, dijelila izvore znanja, prepisivala, saznala za propise koji zabranjuju negativne ocjene pa to koristila, nalazila načine da se povežu itd. Nekima se to nije dopalo, mada godinama želimo da kod djece razvijamo snalažljivost, samoinicijativu, socijalnu i emocionalnu inteligenciju. Ta ljutnja koja se javila kod prosvjetara samo je teško suočavanje sa novom „učionicom“ gdje je potrebno ponovo i pametno graditi autoritet i gdje će on nestati ako se čas svede na rečenicu „pročitajte lekciju na 125.strani“. Iz iste i sličnih rečenica narasla je ljutnja prema školi. Pojačana je nagomilanim zadaćama i besmislenim prepisivanjima tekstova u nedostatku mašte i kreativnosti kod nekih prosvjetnih radnika. Sva ta ljutnja prema nama i od nas prema drugima, isprepletena sa brzom adaptacijom ipak nas je aktivirala i natjerala da naučimo puno toga, kao i da prihvatimo konstantu tog učenja.
Naučili smo da trebamo jedni druge, sa svim manama i vrlinama. Nas, učitelje, nastavnike, profesore treba nana Hiba koja evo već dva mjeseca po komšiluku priča kako učiteljima treba dati platu dvije hiljade i kako je ona skoro luda pomažući maloj Azri da nauči matematiku, a mama i babo rade...nemaju vremena. Treba nas Ministarstvo koje svečano izjavljuje da je tu za sve, da nam se zahvaljuje na redu, radu i trudu, ali da je na nama, jer mi smo stub, sva težina nastave. Uz podršku da se hrabro i dalje nosimo s izazovima koji nas očekuju, treba nas društvo koje razumije da bez nas ne može, ali ne razumije da se ponaša kao da ne postojimo. Nama trebaju učenici, roditelji, staratelji, zajednice, trebaju nam kolege jer znanje se dijeli.
Umjesto zaključka iznosim komentare djece/učenika, nastavnika, pedagoga, roditelja, staratelja, nana, deda, tetki, braće i sestara...zapravo svih direktnih i indirektnih učesnika online nastave:
„Tek sad shvatam nastavnicu matematike. Ovaj moj veze nema, pa ni tablici množenja ne zna!“ (A.O, majka učenika VI razreda)
„Moj nastavnik fizike je zanimljiviji sad, nego u učionici. Radimo eksperimente zajedno, uz upute. Ne kontam što to ne radimo i kad smo u školi.“ (K.Š., učenica VII razreda)
„Ne volim online nastavu. Kako zašto, pa fali mi moj razred... i nastavnici, neki. Ma svi mi fale kad bolje razmislim“ (S.Č., učenik IX razreda)
„Meni je ovo super. Svi smo kući, zajedno. Nema frke, zbrke. Još mi pomažu.“ (A.T., učenica VII razreda)
„Dopada mi se kako s nama radi nastavnica engleskog jezika. Imamo kontakt, koristimo nove alate, ali ne stalno. Stroga je, ali zabvne časove zna napraviti“ (E.K., učenica VIII razreda )
„Preumorna sam, više od sekine zadaće nego od svoje. Stalno me nešto pita.“ (A.K., učenica IX razreda)
„Da vam pravo kažem, online nastava je meni otkrila koliko su neka djeca sjajna, a nismo to vidjeli dok su bili u učionici, sa drugom djecom. Nekako su sada puna samopuzdanja i to je odlično.“ (F.H., nastavnica hemije)
„Nedostaju mi djeca. Škola je tužna i bezvezna bez djece.“ (S.K., učiteljica I razreda)
„Ovo je novo iskustvo. Učimo jedni od drugih. Treba samo shvatiti i prihvatiti da škola ne treba imati zidove da bi bila škola. Kuća je škola, livada je škola, knjige su škola, igračke su škola, a učitelji smo svi mi.“ (nepoznato ime, penzionisana profesorica psihologije)
I za kraj možda je najprimjerenije da istaknem kako je sve što smo naučili ili mislimo da smo naučili o online nastavi, samo početak. Neophodni su entuzijazam, vjera u nepregledan svijet dječijih mogućnosti i prihvatanje da smo se svi vratili u I razred.