Imam osjećaj da sam dio eksperimenta u kojem se ispituje otpornost obrazovnog sistema na prirodnu nesreću sa pretpostavkama da su nastavnici dovoljno fleksibilni za promjenu načina rada i da će roditelji i djeca to prihvatiti jer nemaju drugog izbora.
To su prve rečenice zapisane u moj korona dnevnik na dan kad je prekinuta redovna nastava.
Jedan list papira nazvan Uputstvo o organizovanju konsultativne nastave, sveo je moju veliku učionicu punu topline razigranog djetinjstva na ekran od šest inča. Pomoću njega sam trebala sagraditi most kojim ću najefikasnije prenositi znanje do desetogodišnjaka.
Nemajući kome drugom, okrenula sam se onima kojima je interes djece iznad svega - roditeljima.
Počinjemo svijati sigurno gnijezdo za našu djecu u virtualnom svijetu. Oni upliću svu svoju ljubav, strpljenje i paze da nam djeca ne zalutaju u prostranstvima novog svijeta.
Istovremeno su moje oči, uši i najbolji savjetnici. Sve to rade pod teretom izolacije, neizvjesne budućnosti i brige za posao. Mislim da su položili najteži ispit - ispit roditeljstva.
Sa svoje strane uplićem svo znanje i iskustvo, mnogo vremena utrošenog na pregled stranica sa nastavnim sadržajima, TV škole i webinare. Ne dopuštam da me zaustave razlike u planovima.
Dodajem svoje kreacije nastale uz mnogo smijeha mojih ukućana jer se učiteljica opustila i snimila detaljna objašnjenja, a onda to ne može poslati đacima. Tu su i propušteni zajednički trenuci sa porodicom i poneki zagorjeli ručak.
A onda gnijezdo predajemo djeci da ga oboje svojim bojama. Dopalo im se i svakog dana ranije dolaze na naše trosatno druženje, baš kao što su i u školu dolazili ranije. Slobodno čavrljaju zaboravljajući da smo zatvoreni u svoje staklene kutijice, a ja se uvijek uključujem sa pitanjem kako su. Dobro znam da se iza svake ikonice nalazi posebno, malo biće sa svojim strahovima i radostima. Iznenađena sam njihovim elanom i odgovornošću.
Radujem se kao malo dijete kad neko klikne:
– Što je ova igrica o vrstama riječi zanimljiva! Osvojio sam sve poene!
Još draže su mi poruke:
– Uči, ja sam se spetljala zadatku. Možete li mi pomoći?
– Ja ovo ništa ne shvatam. Šta trebam uraditi?“
One mi pokazuju da žele znati i da se ne stide tražiti pomoć.
I oni mene poučavaju kad zasvijetli na ekranu:
– Joj, neće da mi otvori... klikni tu... možeš i ovako... čekaj, sad ću ti poslati otvoreno...
Nisam ni znala da se problem može tako riješiti, a ponosna sam što smo stvorili novu interakciju i sačuvali najveću dragocjenost– drugarstvo.
Već sam pripremljena i za rečenice:
– Sve sam vas poželjela zagrliti!
– Sjećate li se kad smo radili eksperimente u grupama?
– Tužna sam što neću slaviti rođendan u školi.
Tada im pošaljem izazov da pogledaju oko sebe, pronađu i uslikaju nešto lijepo.
Grupu preplave slike izbeharalog voća, procvjetalog cvijeća i šume, maca i igre mlađih sestara...
Zajedno odslušamo najdražu pjesmu i nastavimo dalje.
Kad se umorimo od sjedenja, ustanemo i otplešemo zumba ples. Nije ni važno što ne znamo korake. Važan je smijeh koji prati pokušaje.
Nijedan trenutak ne mislimo o ocjenama jer smo naučili da ocjena ne mjeri znanje.
Novo Uputstvo me tjera da ih pišem na radove koje mi šalju. A radovi su sa greškama i bez njih, baš kao nekad u školi. Sa likovnih djela blješte tople boje, a na svakom video snimku moji su đaci nasmijani. Zapisujem ono na čemu treba još raditi i primjećujem da se na njih prenijela brzina svjetlosti njihovih mobitela i da ih treba usporiti. Vidim rezultate prethodnih godina školovanja i znam da sam na pravom putu.
Tokom ova tri mjeseca često mi se dešavalo da me ponese val dječije ljubavi, pa zaboravim na druge obaveze i onda shvatim da, poslije dvije trećine radnog vijeka, još uvijek volim ovaj posao. Velika motivacija su mi bile i riječi roditelja:
– Hvala na svemu što radite za našu djecu.
Posljednji dan ove školske nastave ću pamtiti po najvećem broju srca, cvjetića i smajlija koji su me obasjali, ali i po rečenici djevojčice:
– Uči, mi smo ovom nastavom dokazali da su ljudi društvena bića kao što smo učili iz moje okoline. Ja želim da se u septembru vratimo u pravu učionicu.
Zapisujem je na kraju svog dnevnika i dodajem:
Pretpostavke eksperimenta su potvrđene. Najjače karike našeg obrazovanja su učenici, roditelji i nastavnici koji udruženi stvaraju čuda. Sad je vrijeme da ostali čestito urade svoj dio posla i da nas više nikad ne dovedu u ovakvu situaciju. Vrijeme je da djelima dokažu da su im djeca najvažnija.