Kome je bilo najteže? Teško je bilo učiteljima, teško je bilo nastavnicima, teško je bilo profesorima, teško je bilo roditeljima. Teško je bilo svima, ali sam sigurna da je najteže bilo onima zbog kojih škola i postoji. Jedino njima i onima preko 65 godina je bila obavezna izolacija. Oni preko 65 godina su se ipak tokom svih prethodnih godina nahodali. Svašta, i lijepog i lošeg su proživjeli. S godinama i mudrost i iskustvo stekli pa im je bilo mnogo lakše kvalitetno organizovati i provoditi vrijeme u izolaciji.
A oni najmlađi što tek u školu krenuše, pa ni slova još ne naučiše, u vrtlog odmah upadoše. Tek što su upoznali drugare mnoge, tek što naučiše da se druže, smiju, dijele, pomažu jedni drugima i zajedno uče, ostadoše kod svoje kuće. Ništa im jasno bilo nije, šta se iza svega krije? Mama i tata na posao moraju ići. U obdanište ne mogu brat ili seka, a neko mora da ih čuva. Oni moraju na nastavu, učiti treba a ni učiteljica nije tu. Planove kuju mama i tata a panika sviju hvata. Organizovao se svako kako – tako pa djeca nastavila slova da uče, brojeve razne, računske radnje i znakove razne, da pišu riječi i rečenice, da stave i znak na kraju napisane rečenice, sadržaje razne iz okoline, brojalice, insrumente i razne pjesmice, likovne tehnike i sadržaje razne, pa i cvijeće da sade u vazne. Njima je brate najteže bilo, najveći teret na pleća im pao a tek su krenuli preko prvog mosta, iz porodice ka društvenoj zajednici.
Odjeljenska zajednica je skup individua koje čine heterogenu grupu djece. Nekima je dovoljno da jednom čuju pa da zapamte sadržaj. Nekima je potrebno ponoviti jednom, dvaput, pa i više puta da razumiju pojam. Neke treba stalno usmjeravati, neke hrabriti, više puta praktično pokazati i slično. Treba poznavati porodicu djeteta, životne prilike i uslove za njihov rad, rast i razvoj. Za neke od njih život je bajka, žive lagodno i svi nad njima bdiju. Neki su opet obasuti novcem i skupim stvarima, ali nema mame, nema tate jer oni moraju da rade. Za druge je, pak, život pakao, sve je uskraćeno, nema maminog i tatinog strpljenja, nema para, nema prijatelja.
Kako bih bar dijelom potkrijepila tvrdnju da je prvačićima bilo najteže za vrijeme izolacije i online – nastave iznijet ću samo neke od dječjih izjava. Činjenica, bilo je i onih divnih izjava poput: “Sve mi je jasno, ništa mi nije teško, uživam u radu i učenju”, ali i onih koje su bile jako bolne i tužne. A svi su podjednako važni.
„Hoću u svoju pravu školu. Ovo, ovo nije ništa, ovo nije škola“. – bolne su riječi jednog prvačića. Odgovor smišljam u trenutku da izmamim osmijeh kod djeteta. Objašnjavam načine na koje sve možemo učiti a igri mjesto posebno dajem.
Sljedeći kaže: „Meni ništa ovo nije jasno. Učiteljica sa TV-a brzo priča, požuruje me, ne da mi ni da razmislim a ja je ne mogu ni nazvati da je pitam što hoću.“ Njegove riječi poručuju - nedostaje fizički kontakt, fali interakcija licem u lice, direktno usmjeravanje i motivacija. Pa opet tražim lijepe riječi da otjeramo sve dileme, da ne bude straha i treme.
„Nedostaju mi drugari i vi učiteljice. Učiteljice molim vas hoćete li mi reći kada će ova korona prestati i kada ćemo opet u svoju učionicu“, drhtavim glasom zbori djevojčica. Ne može čovjek kamen biti pa suzu tada ne pustiti. Spontano odgovor djetetu dajem: „Nedostaješ i ti dušo svima i učiteljici mila nedostajete svi vi. Često sam dušo govorila vama da niko na svijetu ne zna sve, pa tako dušo ni ja ne znam odgovor dati na pitanje tvoje. Voljela bih srećo kada bi znala odgovor na pitanje tvoje dati. Najvažnije sada neka nam bude da korona ne dira nikoga od vas, da uživate u krugu porodice svoje, da se lijepo družite i svako da izvršava obave svoje. Proći će dušo, proći će sve. Ljubi učiteljica svoje vrijedne pčelice!“
„Učiteljice teško mi je. Strah me je jer ne znam da čitam na slogove,“ tužnog pogleda sa strahom u očima zbori jedna mala pahuljica. Pišem: „Ne budi tužna ljepoto moja, ko kaže da moraš čitati na slogove dušo moja. Nemaš čega da se bojiš srećo i ako čitati ne naučiš sada“. Objašnjavam djetetu kako sve može vježbati čitanje a potom joj napišem rečenicu: „Volim te...“, a dijete odgovara, „Volim i ja Vas učiteljice. Sama sam pročitala i sama napisala poruku.“ A onda ućiteljica lakše diše i djetetu opet piše: „Super dušo, pa vidiš da znaš čitati. Vježba čini majstora srećo moja. Samo opušteno.“ Osvježi mi dijete dan, otjera bol i nahrani dušu. A poslije ide poruka od mame uz zahvalnost do neba, jer je dijete sretno, dilema riješena i strah nestao. Još mnogo sličnih porukica se skrilo unutar utrobe učiteljice. Neke su za javnost a neke i ne. Ipak je djeci najteže bilo.
Djetetova duša je isto tako složena kao i naša i puna sličnih protivrječnosti. Njihove glavice su opterećene bezbrojnim problemima. Ono želi, ali ne može, bori se, ali ne uspijeva, traži, ali ne dobija, luta i pati. Odrasli potcjenjuju njihove brige i njihove obaveze. Za odrasle su dječije brige obična igrarija. Odrasli zaboravljaju da za dječiji uzrast, za njihove male glavice i kratak vijek bez ličnog iskustva, i manji problem predstavlja ogroman teret i da ukoliko im ne pomognemo da nađu pravi put, to može da ima katastrofalne posljedice.
Onaj ko ne pokorava, nego oslobađa, ne vuče, nego uzdiže, ne gazi, nego oblikuje, ne diktira, nego poučava, ne naređuje, nego pita, doživjeće skupa s djetetom zadovoljstvo u radu, bezbroj nadahnuća, suznih očiju promatraće borbu volje i nemogućnost i sigurno pronaći pravi, najdjelotvorniji put ka uspjehu djeteta.