Online nastava. Platforma, link, web, webinar i ine aplikacije, alati, stranice za uređivanje…
Šta nas je to snašlo? I kao učitelje, i kao roditelje, a posebno kao učenike?! Mi, koji iz prošlosti sa tablom i kredom iskačemo poput akcionih junaka i uskačemo u razno-razne Internet mogućnosti. I očekujemo da se snađu naši potomci, naše mlade snage, da se snađu a mi sami-nesnađeni.
Ipak, uskočismo svi zajedno u voz online nastave i snađosmo se, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Pripremi, zakači, pošalji, pregledaj… Ujedinismo snage i otvoriše se nove stranice, sa novim adminima da pomognemo jedni drugima. Niko nije pitao za školu u kojoj radimo, grad iz kojeg pišemo, već koji razred učimo i koju nastavnu jedinicu trebamo. Ujedinismo se a da nas niko natjerao ni prisilio nije. A kažu, obrazovanje nam loše. Nije loše obrazovanje, već planovi i programi koji se kroje daleko od učionice. Online je to dokazala.
A da nismo daleko od učionice, pokazasmo spremno svi ko jedan. I snađosmo se kao da to radimo godinama, neki decenijama, nesebično podijelismo materijale i znanja, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. A sa pandemijom što nas snađe, ništa nije prirodno, pa ni online nastava. Nije prirodno to što nemamo interakcije sa našim đacima, što nema ni smijeha ni suza u učionici, milovanja po kosi niti prijekornog pogleda. Nije prirodno, ali jeste online. Opet mi učitelji, nastavnici i profesori nađosmo način da podstaknemo učenike svoje. Naučismo slati i koristiti emotikone, avatare kojekakve stripove, padlete i genijuse. Nađosmo način da im se zahvalimo, da ih podstaknemo, da pomognemo ali i obrazujemo u isto vrijeme.
A u isto vrijeme, zatrpaše nas raznim izvještajima o online nastavi, webinarima i novinama. Mi, naučeni da prihvatamo izazove i inovacije, uskočismo i u taj voz. Neka opet kažu da ne radimo ništa. Neka kažu da nismo spremni na promjene. Neka kažu i neka se stide svojih riječi. Iza nas su naša djela, sati provedenim pred računarima, a sve to uredno zabilježeno u historiji svakog računara, školske web stranice, linka ili platforme. Iza nas je vojska naše djece koja su tražila znanje, tražila pomoć i podršku i ona nije izostala. Iza nas je više od dva mjeseca sjedenja za trpezarijskim stolovima, sa malom djecom okačenom oko vrata i slušalicama u ušima, dok s druge strane ekrana učimo i podučavamo nove naraštaje.
Pustite ih neka kažu. Pustite ih da sami uče, zapisuju, istražuju. Nemojte nas zvati i tražiti da ih mi natjeramo. Jer mi ne tjeramo nikoga, mi svoje učenike privolimo da zagrle znanje iz knjige, ukradu od nas samih i naših kolega.
Online nastava je pokazala koliko je podcijenjen posao učitelja. Koliko je malo plaćen i koliko nipodaštavan. Koliko je potreban, a u isto vrijeme zanemaren. Koliko vremena, žrtvovanja i cjeloživotnog učenja traži. Većina nas nismo imali predmet Informatika na fakultetu. Nismo znali nijednu od ovih novih riječi bez kojih danas ne bismo mogli držati nastavu. A evo, držimo je, sad već, mjesecima. I uspješno je držimo. Učimo i mi, ali i dalje podučavamo. I dalje obrazujemo i odgajamo. Roditelji su uvidjeli koliko ne znaju, koliko je teško podučavati i biti učitelj. Osoba od povjerenja, oslonac.
Online nastava je i nama, učiteljima pokazala koliko smo veliki, koliko nesebični, solidarni i spremni. Jedni za druge. Za roditelje. Za djecu. Za struku. Za znanje.
Ponosna sam na svoj poziv. Ponosna na sve učitelje za trpezarijskom stolovima, okružene nekim novim izvorima: google, wikipedija, youtube…
Pokazala nam je pandemija nove mogućnosti rada, ali i nove načine podučavanja. A oni će biti korišteni ubuduće, u nekim novim učionicama, pred nekim novim đacima i studentima. Nadam se, u boljim vremenima.