Napomena: Ovo nije tekst o online nastavi u doba korone, iako se tako, na prvi pogled, čini!
Nomen est omen, kaže poznata latinska izreka, ili, na naškome: „Ime je znak“. Nije teško prokljuviti smisao ove izreke. Ime mnogo govori o osobi, ali samo onoj koju dovoljno poznajemo. Kada ga čujemo ili izgovorimo, ono pokreće cijeli film u kojem je ta osoba glavni lik.
Otkako se družim s djecom, a sam nisam dijete (barem ne onako fizički), čudim se svojim kolegicama i kolegama koji ne mogu zapamtiti imena svojih učenica i učenika. Eto, nisam sa svojim đacima već puna dva mjeseca, a njihova imena su jedino što susrećem od njih kao živih bića, kao osoba, kao ličnosti. Doduše, pojavi se poneka njihova fotografija, nerijetko ušminkana fotošopom, ponekad, rijetke, čak, i vidim preko ekrana, pa razgovaramo i družimo se. Međutim, ništa ne može zamijeniti direktni susret u učionici.
Preda mnom je tekst pismene vježbe. Prisjećam se kako se, obično, trudim da ne pročitam ime učenika ili učenice sa korica sveske, dok ne pregledam sastav. Bojim se da bi spoznaja o identitetu osobe mogla utjecati na ocjenu koju ću napisati na kraju sastava. No, sada radim obratno. Pažljivo pročitam ime i prezime, u glavi zamišljam sliku učenika, a onda vizualiziram neki njegov manir, neku situaciju, boju glasa, način govora, držanje. Nastojim da u mislima prizovem što više od te osobe. Prilično uspijevam i zadovoljno se smješkam. Tek onda mogu da čitam i naglas mu se obraćam, kao da odgovaram na njegova pitanja, ili mu rasvjetljavam neku nejasnoću:
– E, ne može ti ovo ovako! Znaš da smo učili da se odrična riječca uz glagole piše odvojeno!
Radim tako sve dok me žena ne upozori da sam prolupao, a onda mi tiho priđe i šapne na uho:
– Znam da si ih poželio. Potpuno te razumijem.
Najdraže mi je kad u nekom svome đaku pronađem nešto što nikada ranije nisam vidio. Tada se pitam da li je to ista osoba. Da li je taj sastav pisao taj đak ili je to djelo nadarene majke, ili oca? Ipak, uvijek shvatim da mnoge od njih i ne poznajem dovoljno. Englezi kažu da je potrebno pojesti kilu soli s nekim da bismo ga u potpunosti upoznali. Ja sa svojim đacima ne jedem so, barem ne doslovno, ali se trudim da ih posmatram kao ljude ravne sebi. Sada vidim da to nije dovoljno. Uvijek ima još nešto što fali da bi recept za uspjeh bio potpun. Odsustvo đaka pruža mi šansu da ih još bolje upoznam.
Mislio sam da znam jednog đaka koji sjedi u zadnjoj klupi i stalno mu je dosadno na časovima, pa ometa druge. Od početka ove pošasti dobijam od njega izvrsno urađene zadatke. Trudi se da sve stigne, da lijepo piše. Nije uvijek sve tačno. Naprotiv, mnogo griješi, pa mu pišem dugačke komentare. Onda on ispravlja, pa mi šalje ponovo.
– Šta je to s tobom, Enese? – pitam ga.
On ne odgovara, samo šuti i gleda u mene svojim velikim graorastim očima. Naravno, šuti, kao i obično, kada uradi nešto što ne treba, kada se drugi žale na njega jer im smeta njegovo uporno vrpoljenje, besmislena pitanja, krici...
– Ti si se, zaista, popravio! Tvoj rukopis je krasan, rečenice su ti pravilne i jasne. Šta se desilo?
Enes i dalje šuti. Nisam siguran da bi ovoliko dugo šutio u učionici. Također znam da bih, u tom slučaju, izašao s njim ispred učionice, pa bismo kratko razgovarali. On bi mi rekao nešto, što, vjerovatno, nema veze sa istinom, a onda bi se izvinio za svoje ponašanje i neko vrijeme bi bio miran. Onda bi, opet, bilo sve po starom.
– Meni je drago, nastavniče, što me niko ne vidi. Što mogu da kažem što mi je na srcu, a da mi se ne smiju. Što mogu da pogriješim, a da se ne bojim Vaše ili bilo čije reakcije. Što mogu da pričam nepravilno, a da me niko ne ispravlja. Što mogu da budem ja, svojim bićem i svojom pojavom, a sve to stane u četiri slova moga imena, napisana na nečijem ekranu, kao ogromna palisada oko moje tvrđave!
Pratim zamišljeni dijalog u svojoj glavi i već vidim mnogo uspješnijeg i mnogo boljeg Enesa od onog kojeg sam dosad znao. Iza njega stoji kolona drugih koji samo čekaju svoju priliku da slobodno kažu, da slobodno napišu, da naslikaju svoj život na platnu koje će se, jednoga dana, razastrijeti ispred njih. Nadam se da će se tada naći neko ko će ih razumjeti, ohrabriti, i pružiti im kist i boje, jer bez toga nema ni slike, ni života. Također očekujem da ih prestanemo gledati kao imena na papiru, ili kroz brojke koje uporno upisujemo u dnevnike, već da počnemo tražiti ličnosti sa svim bogatstvom koje u sebi nose. Tek tada će nomen postati omen.