“Najdublje sam uvjeren da je obrazovanje jedini pravi pogon napretka i opstanka civilizacije.
Moja strast za učenjem izvire iz nevjerovatne radosti,zanosa, prekrasnog poriva koji sam osjetio još kao dijete, a koje iskusi svaki čovjek otkrivajući i učeći. To je najveći dar života.“
Ovo su riječi Ismaila Serageldina koji je bibliotekar emeritus, i član Nadzornog odbora Aleksandrijske biblioteke od 2002 godine.
Vezujući misaoza citat pitam se: Šta su to otkrila naša djeca u ovako nezgrapnom obrazovnom sistemu? Gdje je ushit, gdje radost ? Ko je i kako potopio svijetleću baklju radoznalosti?
Aleksandrijska biblioteka stradala je više puta u požarima ali uvijek se obnavljala. Čini mi se da je znanje uvijek u plamenu a u Bosni i Hercegovini već odavno goruća tema.
On-line nastava raspirila je novi plamen podijeljen na dvije frakcije. Za i protiv ! Korist ili šteta?
Naravno između dvije vatre našla su se djeca. Počelo je iskrom stresa. Mart je bio poglavlje prvo.
Laptop do tada samo moj postao je velika školska tabla na koju su morali stati svi materijali i to brzinom svjetlosti. Onako slab uskoro je počeo kašljucati i zastajati. Edmodo je bila prva platforma. Pucala je konekcija, Internet se jogunio i sve je kasnilo. Osim urlojava jer rok je rok. Dani su se polako pretvarali u trku sa vremenom i bjesomučno pisanje kilometarskih zadaća.
Papiri, udžbenici,olovke,bojice,sveske nisu se stizali vratiti na mjesto. Haos je zavladao u stanu i našim glavama. Izolacija je ostala negdje u pozadini, na virus se jednostavno nije imalo kad misliti. A onda je stigao prvi kontrolni. Biologija, deset minuta i bruka pitanja. Klik, klik, klik...
– Mamaaa, nisam stigla uraditi izbacilo me automatski! Mama,kako ću ovo poslati privatno? – Moram tako, kažu da prepisujemo. Mama ne razumijem zadatke iz hemije.
Frka, strka, panika. Galerija fotografisanih uradaka. Metež na desktopu. Kolaterarna šteta obrisan dio materijala za moju novu knjigu. Dawnload kao ostava. Pun i zreo za čišćenje.
Deseci sati dnevno odlazili su na nastavu, učenje, zadaću. Naša himna bila je pjesma: “Nemamo vremena“. Kći je grcala i radila. I ja takođe sa njom kličući: “Živio Toni Milun, Antonija Horvatek i kanal Hemija za početnike !“ Živio YouTube kanal i svi ti entuzijasti što uradiše video materijale godinama prije pandemije. Ne slute koliko su nam olakšali i pomogli. April, poglavlje drugo. Zahuktalo se. Časovi su kraći ali gradivo isto. Sretni smo, mimoišla nas je proljetna upala sinusa. Nema izostanaka i antibiotika. Ali... dolazi nova platforma i ponovo je sve nepoznato.
– Mamaaa,kako ću ovo poslati?
Pik ponove... Snalazi se uz novoizrođene probleme. Laptop nema kameru. Mikrofon ne radi. Program Power Point nikako ne funkcioniše. Sve je bijelo, bijelo – blješti ekran, a traže se prezentacije. Video poziv nastavnika izbacuje sa nastave, ili bolje reći platforme. Laptop reži pri restartu. Stres izazove plač no srećom takve situacije nisu se često dešavale.
A onda je stigao Maj. Ludnica, foto finiš, ispiti, kontrolni, ispiti, ispiti.
Posegnulo se za pitanjem kriterija ocjenjivanja. I ponovo dvije vatre u buktinji. Najvažniji problem kao i obično uspjesi, odlikaši, prosjeci. Zdrav duh opet je skrenuo u brojeve.
Pitam se, zar za učenje nije jedino bitno iskoristiti sve moguće resurse, a djecu i nastavnike vratiti iskonu i temelju jer nastavnik nije u školi samo da bi ocjenjivao, jednako kao što ni dijete ne uči samo da bi dobilo ocjenu. Tu se nešto ozbiljno poremetilo. A što se tiče prepisivanja i pomoći pri rješavanju zadataka, pa bilo je virkanja jednako kao i onih uobičajenih protekcija koje pamtim još iz svog vremena školovanja u vidu šaljive pjesmice:
“Sunce sija ko tepsija, u školi je protekcija. Ko je lijep, dobi pet, a ko ružan, osta tužan.“
Tu se i dalje ništa nije promijenilo.
No evo Maj je pri kraju, školska godina takođe, Covid 19 ostaje i naše usijano BiH pitanje:
Kako u školama napraviti dobre reforme, sa ili bez on-line nastave? – Jer, kako počeh priču, učenje je najveći dar života – zašto ga onda kvarimo?