Od panike do jednostavnog rješenja
„Zabranjen izlazak iz kuće mlađima od 18 godina. Ostani kući. Uspostavite odnos sa roditeljima i učenicima i organizujte realizaciju online nastave.“ Prve vijesti koje smo čuli izazvale su bujicu straha, panike i zbunjenosti. Šta je online nastava? Kako je organizovati i kvalitetno realizovati? Kako uspostaviti kontakt sa svima? Šta sa onima koji nemaju materijalno - tehničke mogućnosti? Mnoštvo pitanja na koje treba dati odgovor i pronaći rješenje za sve probleme koje je pred nas postavila iznenadna pandemija. Strah od moguće zaraze i pomisao na neželjene ishode dovela je do blokade racionalnog razmišljanja. Mnoštvo ideja se vrti po glavi. Što više ideja sve više zbunjenosti, treba odabrati pravu.
Razmišljam i razgovaram sama sa sobom. Osluškujem kolege, čitam komentare i pokušavam razmijeniti iskustva. Nastaje još veća zbrka u glavi. Surfanje po internetu oduzima mnogo vremena a rezultati simbolični. Radni dan traje 15 sati a da se još ništa počelo raditi nije. Napetost u sopstvenom okruženju. Nestaje interneta, šteka tehnologija, ne vidim na oči, ne razgovaram, šutim i razmišljam. Razmišljam o djeci, o trenutnim situacijama u njihovom porodičnom okruženju. Uzrast šestogodišnjaka i sedmogodišnjaka. Uhvatim sebe u paukovoj mreži i počnem da postavljam prioritete na papir.
Prvi korak: Uspostavljanje kontakta sa roditeljima.
Drugi korak: Identifikacija problema.
Treći korak: Razmjena mišljenja o rješavanju problema.
Četvrti korak: Planiranje organizacije i realizacije odgojno-obrazovnog procesa.
Prvi korak u uspostavljanju kontakta sa roditeljima bio je dogovor sa članovima Vijeća roditelja odjeljenja putem telefonskih poziva. Kako su roditelji već imali viber grupu taj problem je bilo jednostavno riješiti. Dogovorili smo se da me administrator ubaci u grupu i problem komunikacije sa roditeljima je bio korak do rješenja. Problem je bio uspostaviti kontakt samo sa jednim roditeljem jer se nije javljao na broj koji su mi dali na početku školske godine. Preko posrednika sam stupila u kontakt s majkom koja mi je rekla da nema materijalno – tehničke uslove za praćenje nastave. Dakle, jedan od problema je već identifikovan. Kroz dijalog sa članovima Vijeća roditelja došli smo na ideju da odmah dogovorimo online roditeljski sastanak i problem iznasemo tu. Naravno, čim smo iznijeli problem na roditeljskom sastanku uslijedili su prijedlozi od strane roditelja te se odmah pronašlo rješenje i tog problema. Predstavnici Vijeća roditelja su, već naredni dan, nabavili i uručili djetetu pametni telefon, kartice za internet i sve neophodne materijale za rad. Prva tri koraka su u veoma kratkom roku riješena.
Planiranje organizacije i realizacije odgojno-obrazovnog procesa.
Javno obraćanje ministrice obrazovanja i nauke Tuzlanskog kantona, gospođe Fahrete Brašnjić mi se učinilo kao svjetlo na kraju tunela. Njeno kratka, precizna i jasna uputstva su mi dala snagu i vjetar u leđa. Vratila mi poljuljanjo samopouzdanje i rasvijetlila nedoumice po pitanju planiranja, organizacije i realizacije odgojno – obrazovnog procesa. Naravno, nisam željela da se u novonastaloj situaciji izgubi odgojna komponenta. Znala sam da moram zadržati sve uloge učitelja i djelovati u skladu s tim više nego ikada. Tog momenta sam počela racionalno razmišljati. Dakle, sama planiram nastavne sadržaje, sažimam ih i prilagođavam novonastaloj situaciji i mogućnostima djece iz svog odjeljenja. Počela sam racionalno da razmišljam. Još jedan problem automatski riješen. S obzirom da nastavnik ima slobodu izbora metoda i planiranja nastavnih sadržaja predviđenih Nastavnim planom i programom od samog početka školske godine sam tematski planirala sadržaje uz maksimalnu međupredmetnu korelaciju kako bismo dobili više prostora i vremena za kvalitetniju socijalizaciju, poučavanje vrijednosti i interaktivno učenje učenja a ujedno djeci što jednostavnije i interesantnije približila nastavne sadržaje i razvijala dječiju radoznalost i znatiželju, samostalnost i odgovornost, slobodu izražavanja i želju za učenjem. Tako da mi ni taj dio nije bio ništa novo i nepoznato. Nije bilo potrebe za dodatno opterećenje po pitanju planiranja i sažimanja nastavnih sadržaja. Prema uputama ministrice obrazovanja i nauke period testne nastave je predviđen za ponavljanje sadržaja. Na scenu stupa online nastava. Ponovo se javlja potreba za odgovorima na pitanja:
Šta je online nastava?
Pokušavam ponovo da racionalno razmišljam i tražim logičku vezu između nastave uopšte i online nastave. Zajednička komponenta im je nastava. S obzirom da je nastava planski organizirani institucionalni i izvaninstitucionalni interakcijski stvaralački napor u savladavanju propisanih sadržaja i stjecanju znanja, sposobnosti i navika te osposobljavanje učenika za daljni kontinuirani rad sasvim je jasno da online nastava podrazumijeva prenošenje nastavnog procesa iz učionice u domove učenika sa svim njegovim komponentama. Online nastava ni u kom slučaju nije smjela biti tretirana kao razmjena poruka putem informaciono komunikacijskih tehnologija.
Sljedeća dilema je bila kako prenijeti nastavni proces iz učionice u domove učenika
Dakle, u trenutku se javila potreba realizacije indirektne nastave na daljinu. Znamo da je uloga nastavnika u indirektnoj nastavi više organizatorska. On pruža učenicima informacije, izvore saznanja, obezbjeđuje nastavna sredstva, daje uputstva, omogućuje da u pojedinim nastavnim fazama samostalno rade i sarađuju bez njegovog neposrednog rukovođenja. Pruža pomoć tamo gdje je potrebna i kada je potrebna. On kontroliše, traži i uvažava učenička mišljenja, kanališe nastavni proces, a koriguje tek po završetku njihovog samostalnog rada, odnosno prilikom prezentacija rezultata njihovog rada.
Indirektna nastava omogućuje da se učenik sam susreće s predmetom, s problemom, sa zadatkom, bilo da se radi o susretu iz kojega proizlaze nova saznanja, bilo da je to susret s već obrađenim materijalom koji treba samostalno utvrditi, uvježbati, produbiti, sistematizovati ili primijeniti. U takvoj nastavnoj situaciji povećana je učenikova aktivnost od koje zavisi i samo obrazovanje i odgoj učenika. Dobro organizovan nastavni rad pokretač je učeničkih snaga jer učenik pokušava sam da otkrije predmetnu zakonitost što ga osamostaljuje i priprema za poteškoće kakve će susretati i u praktičnom životu. Međutim, svaki samostalan oblik rada učenika pretpostavlja da učenici vladaju određenim tehnikama rada. Te tehnike učenici treba da upoznaju u direktnoj nastavi, odnosno pod direktnim uticajem nastavnika, za što je opet potrebno vrijeme i mnogo truda. Sve navedeno je i potvrđeno kroz prethodne generacije mojih učenika. Da sam se kojim slučajem zatekla bar u trećem razredu ne bih imala nikakvu dilemu po pitanju realizacije online nastave.
Problem se usložnjavao zbog uzrasta mojih učenika i samog početka poučavanja. Svjesna neminovnosti posrednika u realizaciji nastavnog procesa prvi zadatak je bio uspostaviti kvalitetnu komunikaciju sa roditeljima, učvrstiti dobru saradnju, povjerenje i međusobno razumijevanje. Proces poučavanja i usmjeravanja je preusmjeren sa učenika na roditelja jer se roditelj u toj situaciji našao u ulozi učitelja u direktnoj nastavi.
Opet smo bili u situaciji da se osvrnemo na postignuća u prethodnim mjesecima i pokušamo nastaviti tamo gdje smo stali, tako da očuvamo ono što smo već izgradili i djeci pomognemo da nastave usvajati nastavne sadržaje predviđene Nastavnim planom i programom. Kako su roditelji bilo potupo informisani o načinu rada učiteljice, njenom pristupu radu i odnosu prema djeci, potrebama i karakteristikama djece i značajem saradnje svih aktera u odgojno-obrazovnom procesu ni to nam nije predstavljalo problem. Naša porukica dana je od prvog dana polaska u školu imala za cilj okupljanja članova porodice za sto, uspostavljanje kvalitetnijih porodičnih odnosa zasnovanih na povjerenju i razumijevanju, i njihovo uključivanje u formiranje društvenih vrijednosti i razvoj zdrave ličnosti tog mladog, čistog i iskrenog bića.
Dakle, uspostavljena komunikacija sa roditeljima i informacije kojima su roditelji vladali stvorene su pretpostavke za realizaciju online nastave. Dijalogom na viber grupi dogovorili smo se da nastavni proces traje od 9 do 12 sati. Forma nastavnog procesa ogledala se u podjeli materijala (izgled table u direktnoj nastavi: porukica dana, tematski povezani sadržaji i uputstva); objašnjenja, pokazivanje, odgovori i usmjeravanje od strane učiteljice tokom nastavnog procesa; samostalan rad učenika uz usmjeravanje posrednika koji direktno komunicira sa učiteljicom preko viber grupe, mesenggera ili email pošte. Vrijeme od 17 do 19 je planirano za direktan kontakt i usluge roditeljima koji rade. Roditeljima je ostavljena mogućnost da zadaću šalju kada im odgovara bez precizno određenog vremenskog perioda. Akcenat smo stavljali na redovno i relaksirajuće učenje kroz posmatranje, razgovor, eksperimentisanje, igru i praktičane radove uz navođenje na razmišljanje i slobodno iznošenje zaključaka. Testna nastava je startovala ponavljanjem sadržaja o učenju učenja. Prvi dan sam podijelila mapu uma koja je sadržavala načine na koje sve možemo učiti, što je rađeno na početku školske godine. Učimo uvijek i na svakom mjestu - u kući, na putu, sa vršnjacima, gledajući televiziju, slušajući radio, razgovarajući, igrajući se, pomažući roditeljima. Učimo i kada želimo da nešto naučimo ali i kada nemamo namjeru da učimo, kada nismo ni svjesni da učimo. Sve te situacije utiču na pojedinca da usvaja znanja, stavove, vrijednosti i vještine iz svakodnevnih iskustava i odgojno obrazovnih uticaja iz svoje okoline. Pokušala sam da roditeljima što više približim činjenicu da su oni u trenutnoj situaciji model ponašanja svojoj djeci. Trudila sam se da djelujem savjetodavno i terapeutski te što više relaksiram specifičnu situaciju u kojoj smo se svi iznanada našli, ali i da se što više približim djeci. Nastavni proces se uspješno odvijao zahvaljujući spremnosti i otvorenosti za dobru saradnju i odgovornosti roditelja, kao i našem međusobnom povjerenju i razumijevanju.
Instrukciju od strane ministarstva sam podijelila na grupi te zamolila roditelje da pročitaju i da ih kroz dijalog na viber grupi zajednički opserviramo. Zaključak je bio sljedeći: „Učiteljice, za nas znači nema ništa novo i nepoznato. Mi smo tako i počeli raditi tako da samo nastavljamo. Jedina novina je da se u 9 sati svi prijavljujemo na nastavu kako biste imali potpunu evidenciju o praćenju nastave.“ Nastavili smo sa započetim radom prateći efekte kroz kontinuiranu razmjenu informacija, dogovor, istraživanje, pružanje pomoći, podrške i korigovanje tamo gdje se ukazivala potreba. Maksimalno je bio zastupljen individualan i individualiziran rad. Jedan od razloga je bila činjenica da su odjeljenja heterogena, da je svako dijete individua koja napreduje u skladu sa svojim potencijalom i mogućnostima, a drugi, to što odrasli uglavnom izbjegavaju da javno pokažu da im nešto nije jasno.
Roditelji su dista pokazali izuzetno povjerenje te su poštovali dogovor i dječije zadaće slali s greškicama. Tako smo djecu oslobađali straha od greške, poučavali ih da na greškama uče, razvijali samostalnost, odgovornost, samoinicijativnost, učili ih da misle i sami donose određene zaključke. Imajući u vidu činjenicu da je čitanje veoma složen proces te da im nisam mogla direktno pokazivati i objašnjavati tehnike čitanja razmišljala sam kako im pomoći. U početku su roditelji djeci čitali povratne informacije, moje komentare ispod svake zadaće koji su uglavnom bili motivacioni i funkcionalni. Nakon što su mi roditelji saopštili da te povratne informacije doista djeluju motivaciono, da im se djeca raduju i da ih očekuju s nestrpljenjem došla sam na ideju da ih zamilim da pokušaju usmjeravati djecu da se trude sami pročitati komentar. Naravno, roditelji su to i učinili čime smo doista postigli izuzetne ishode učenja.
Stalno me opterećivalo to što ne vidim svoju djecu dok im nešto objašnjavam, ne mogu da vidim sjaj u učima ili zbunjenost koja zahtijeva dodatno objašnjenje. Nisam sigurna da li imaju određenih poteškoća, šta im smeta, šta ih sputava, kako se osjećaju. Kontinuirano sam tražila što bliži put ka djeci. A potom je sinula ideja da zamolim roditelje da opušteno obave razgovor sa dječicom tako što će im dozvoliti da slobodno odgovore na pitanja šta je to što im se sviđa u online nastavi, šta im smeta, šta im predstavlja poteškoće u učenju, šta im nije jasno, te da razgovor spontano snime i da mi proslijede snimak. Bio je to još jedan korak bliže dječici. Otvorili su svoje čiste iskrene dušice i ukazali na ono što ih opterećuje, na ono što im predstavlja prepreku ili strah na njihovom putu usvajanja, znanja, umijeća i navika. Nakon mojih pojedinačnih povratnih informacija, uputstva i objašnjavanja dobila sam od roditelja informaciju da su djeca odahnula, procvjetala i samostalno prevazišla svaku preprekicu koja im se našla na putu usvajanja novih znanja, umijeća i navika. Zahvaljujući zajedničkom radu, saradnji i međusobnom povjerenju i razumijevanju ostvarili smo izuzetno kvalitetne ishode učenja.
Zaključci: Reforma obrazovanja je neminovna u svakom pogledu. Funkcionalno znanje mora dobiti prevagu nad pukim usvajanjem sadržaja. Inovacije su neminovne u odgojno obrazovnom procesu. Predavačka nastava neće razviti neophodne kompetencije ni kod učenika ni kod nastavnika. Kooperativnost i nenasilna komunikacija moraju biti glavne odrednice odgojno obrazovnog procesa. Partnerski i saradnički odnosi sa porodicom predstavljaju temelj kvalitetnijeg odgoja i obrazovanja za dvadeset prvi vijek. Online nastava nam je pokazala da se može kvalitetno odgovoriti svim zahtjevima odgojno obrazovnog procesa kada se za to ukaže potreba i kada uslijede jasne i konkretne upute s viših nivoa obrazovnih institucija uz odgovoran i profesionalan odnos prema radu. Nastavnici informatike su nam svojim nesebičnim trudom i radom ukazali na značaj timskog rada i njegovu naminovnost. Online nastava je poslužila kao otvorena učionica u kojoj smo uglavnom svi javno pokazali svoj rad u zatvorenoj učionici, svoj odnos prema radu, djeci i roditeljima, prema zajednici i društvenim potrebama, svoja umijeća i spremnost da doprinesemo unapređenju kvaliteta odgoja i obrazovanja mladih ličnosti a samim tim i prosperitetu društva u cjelosti. Online nastava nam je dobrim dijelom otvorila oči i ukazala na sve svoje prednosti i nedostatke. Na nama je da iskoristimo stečena iskustva i unaprijedimo svoj rad kako bismo mogli odgovoriti budućim izazovima. Odgojno obrazovne institucije viših nivoa bi se trebale ozbiljno pozabaviti istraživanjem i jasnim definisanjem pojmova koji predstavljaju odrednicu online nastave jer nikada više nećemo biti sigurni kada ćemo morati primijeniti takav vid nastave.
Možemo li kod drugih graditi svijest o nečemu, a da to nismo kod sebe izgradili? Kad budemo svjesni da je dužnost učitelja da pomaže djeci, da je i sam odgovoran za pasivnost, nezainteresovanost i ometanje, više ćemo vremena posvetiti traženju načina da se to prevaziđe, kao i razmjenjivanju pozitivnih iskustava, saradnji s kolegama, istraživanju i pronalaženju najboljeg mogućeg puta za napredak sve djece i što kvalitetnijih ishoda poučavanja, nego osuđivanju tih malih, bespomoćnih bića, roditelja, pa i kolega koje čak i ne poznajemo dovoljno. U svemu što postoji oko nas i što nam se događa postoji nešto dobro, treba ga samo potražiti i sigurno ćemo biti mnogo sretniji i zadovoljniji.