„Privreda je ono što čovjek napravi, a umjetnost ono što stvori. Kad nas teta Azra ošiša, onda je to uslužna djetanost. Stol se pravi od drveta, u fabrici, a može ga napraviti i jedan čovjek. Taj čovjek je onda stolar, a stol je ručni rad. Ručni rad je i džezva koju smo kupili na Baščaršiji od čika Mirze.“
Ovo su razmišljanja učenika trećeg razreda nakon što smo pričali o lekciji iz Moje okoline: Privreda, industrija, uslužne djelatnosti. Online nastava, tokom epidemije koronavirusa, ponudila je jedinstvenu priliku za drugačije učenje, povezivanje naučenog s ljudima koje poznaje, svakodnevnim događajima, te mjestima gdje je boravio. Prilika je to da se nauči učiti, logično zaključivati bez učenja definicija napamet. Zadano i lekcije, pročitanu pjesmu ili priču, uključivali smo u dnevne razgovore, a zadaća je urađena tek kasnije, kao rezultat razgovora ili istraživanja na internetu o određenoj temi. Internet je jedan od izvora znanja novih generacija, tako da je boravak u kući ponudio i priliku da se pokaže kako pametnije pretraživati internetom, te da ne mora biti tačno sve što piše, ali da Google može biti od velike pomoći:
– Gdje je Željezno Polje? Sad ću da potražim na internetu. Uuuu, velike poplave su bile tamo. Strašno. A kada su bile poplave? A pa da, učili smo zaštiti rijeka i hidrocentralama. Rijeke moramo čuvati. A zašto se polje piše velikim slovom? Zato što je naziv mjesta. A pa da, učiteljica nam je to govorila. A zašto je Livanjsko polje malim? Zato što je pravo polje, nije mjesto. Sad ću da vidim na Googleu... Kako je lijepo, lijepi su i ovi konji, kad ćemo ići tamo. A ovo Željezno Polje je kao Careva Ćuprija, velikim slovom, tamo gdje se rodio onaj pisac. A malim slovom je most u Sarajevu, Careva ćuprija.
Tokom online nastave, učiteljica je bila neprikosnoven autoritet, jer su dobri temelji postavljeni. I učiteljica i djeca izvanredno su se snašli u novim okolnostima, imali su posebne viber sastanke samo za učiteljicu i djecu, komunikacija je stalna. Tehnologija je pomagala, bila je alat za neometano odvijanje nastave bez obzira na to što nisu imali priliku družiti se u razredu. Slali smo video ili audio zapise čitanja, korigovali prema uputama itd.
Online nastava tokom pandemije je bila pozitivno iskustvo, jer su djeca spoznala da se u školu ide radi učenja, a ne uči se zbog škole. Roditelji su se podsjetili važnosti nastavnika, te koliko je rad prosvjetnih radnika potcijenjen i nepriznat. Pamtit ćemo doba korone po „školi bez škole“ i zabavnom učenju. Svi smo se podsjetili da su i nastavnici i učenici u procesu obrazovanja puno više od samo jedne cigle u zidu.