Život u doba opake bolesti koja hara svijetom nije nimalo lak, pogotovo za jednog tinejdžera. Na početku je bilo koliko-toliko zabavno i zanimljivo. Sama pomisao svakog od nas da sutra ne mora ići u školu, bila je dovoljna da ublaži bol zbog situacije koja nas je zadesila. Kao što rekoh, bilo je to samo par dana, sve dok se nisam osjetila beskorisnom, jer nisam znala uraditi jedan zadatak iz matematike. Ne bih se tako osjećala da je nastavnica stajala pred tablom par metara od mene i da sam mogla podignuti ruku i jednostavno je pitati za pomoć. Od tog trenutka sam shvatila da sam prepuštena samoj sebi, da sve zadatke moram obavljati sama, i snalaziti se na sve moguće načine. Pored matematike, bilo je i drugih predmeta koji su mi predstavljali problem, naime dosta više vremena sam morala provoditi prepisujući gradivo koje su nam nastavnici slali, jer nismo bili zajedno na času da zapamtimo neke njihove rečenice koje možda ne bi morali prepisati. Što se tiče škole, definitivno najgori dio za svakog maturanta je bio otkazivanje mature koju smo čekali mjesecima, ali šta se može, bitno da smo zdravi. Nisam nikad misila da ću ovo reći, ali, nedostae mi provoditi vrijeme u učionici, i definitivno, najvrijednija stvar koju sam naučila jest da je škola nešto najvrijednije u našem tek započetom životu i da je ne trebamo gledati kao nešto loše, jer jedino loše je kada smo uskraćeni za momente provedene u školi. Iskreno rečeno, to što sam morala sve raditi sama je bilo ništa naspram toga da ne mogu izaći napolje. Sama pomisao da neću vidjeti svoje društvo, svoju porodicu, sedmicama, pa možda čak i mjesecima, me zaprepastila. Sada, kada treba da uživamo u svakom trenutku našeg djetinjstva, trenutku nakon kojeg dolazi nešto ozbiljno, za šta se moramo potruditi i dati sve od sebe, a to je srednja škola. Trebali smo uživati u zadnjim trenucima našeg osnovnog obrazovanja, u našim zadnjim časovima zajedno. Da ne gledamo sve sa loše strane, takođe postoji i nešto dobro u zabrani izlazka i provođenju vremena kod kuće. Da nije bilo toga, vjerovatno ne bi proveli toliko vremena sa svojim ukućanima, gradeći bolje odnose, stvarajući lijepe uspomene na ovaj strašan haos na svijetu, bolje se upoznavajući između ostalog. Kada sve ovo prođe, nadam se jako brzo, sigurna sam da će život biti puno bolji, da će ljudi živjeti život bez ljubomore i zavisti, jer u ovakvim trenucima, svi smo jednaki. Sigurna sam da ćemo što kvalitetnije provoditi vrijeme, za kojeg ne znamo koliko nam je još ostalo, jer ne znamo kakvo zlo nas može zadesiti sutra, ali znamo da će tada biti kasno za kajanje, zato živi život u trenutku, ne razmišljaj o prošlosti, ne misli mnogo o budućnosti, nikada ne znaš gdje nas vreba neka viša sila koja donosi zlo.
