Perspektiva/paralele
Kada se zaustavi svijet, pristajemo na sve.
Kada nam utjeraju strah u kosti, vjerujemo u sve.
A kada sve to dođe na naplatu, krivca nema.
Ja sam u ratu išla u ratnu školu.Ne online, već trčeću u nekom skloništu. Najbitnije je bilo preživjeti. Malo se i učilo, nešto osnovno, reda radi.
Paralele u pet deka između mene i moje kćerke. Mene prije 20-ak i kusur godina i nje danas. Mene u ratu, a nje u vandrednom stanju svijeta. Agresija na Bosnu i Hercegovinu i COVID 19.
Ove paralele nisu vanjskopolitički magazin, već stvarnost. Emisija uživo. Prožeta politikom i političarima. Profesija koja ne umire.
Pita mene kćerka šta je dobro i sigurno raditi u životu. Da je perspektivno, da imaš posla znači.
Sticajem okolnosti ja sam u zdravstvu. I kažem joj da je to vjerovatno najsigurniji posao na svijetu. I u ratu, i u miru, u vrijeme i epidemije i pandemije....
Također je profitabilno biti i političar, ali njih niko ne voli. I ne želim da mi dijete bude političar. To je za mene totalno nekorisno zanimanje. Štetočine ljudskog roda. Pandemija.
Online, tako strano, moderno zvuči. Svi smo mi uglavnom online. Zaraženi virtualnim svijetom. Samo što je kafica ukusnija uz par dragih očiju koje te gledaju tu pored tebe. Uz nekoga koga doživljavaš.
U istu korpu stavljam i znanje. Svaka čast online nastavi u vrijeme kad se mislilo da je to najsigurnija metoda. Koliko- toliko da se održi neki nivo. Da se iskoristi vrijeme koje gubimo nepovratno.
Miris klupe, žamor učenika i zvono baš kad treba su čari koje ostaju urezane za cijeli život. Pojava nekog predavača, njegova energija koja ispunjava prostor nasuprot nekog čitanja iz knjige i prepisivanja iste za zadaću prave razliku među predmetima i predavačima. Kroz način njihovog rada ili zavoliš ili ne to što predaju.
Nisu svi isti niti u jednom poslu. Neko je promašio školu, zanat. Neko ima znanje, a ne zna da ga prenese. Neko ima vlast, a ne zna da vlada. Pare, a ne zna da ih troši. Neznanje, a pita se. Krug je prevelik. Povezan.
Gledajući sebe i one koji su prošli period od četiri godine kao i ja, u strahu, borbi, čuvanju, borbi, preživljavanju, želim da mislim da na ove mlade generacije neće ostavit trag neka zabrana izlazaka. Utjerani strah od viđanja vršnjaka, druženja, najbitnijeg perioda sazrijevanja. Odvikavanje od socijalizacije?
Zabrana, non-stop.
Ne znam, ja sam opet od one generacije koja sluša, povinuje se pravilima. Voljela bih i mislim da jesu ove nove generacije pametnije, zrelije, da će nešto promijeniti. Pa makar i sve bilo online ako njima paše. Jer oni dolaze, oni se pitaju, mi smo prošli. Pali na testovima.
E to je sad onaj nedostatak škole, iliti brze škole bez pandemije koja omogućava većini da paradiraju državom. Za male pare do velikih para.
Drage online generacije, u znanju je moć. Ko zna, taj i umije i smije. Učite na sve načine i od nas i od drugih radi sebe.