Pišem pismo jednom učitelju. Svaki insan ga dobro zna. Zove se život. Zna da bude iscrpljujuć i složen, ali mnogo češće ugodan i jednostavan. Kakvu god da mi je lekciju zadao, uspjela sam je nekako prevazići. U okolnostima globalne pandemije, u jeku straha i nestašice hrane izašlo je nešto dobro. Iako je većina institucija zatvorena, pa i škole, obrazovanje i uspjelo da se održi i to preko online-nastave. U početku za mene je to bilo neprihvatljivo, isrpljujuće i nešto s čim se do tada nisam susretala. Vremenom sam shvatila da ovaj vid komunikacije ima mnogo toga zanimljivog i poučnog.
Dok sam pohađala regularan način nastave, često sam se osjećala „zarobljeno“. Razmišljala sam o tome da nema granica, zidova učionice i da ne sjedim u klupi u tačno određenom vremenu. Željela sam ustati i gledati kroz prozor čaroliju moga grada za vrijeme časa. Željela sam gledati zalazak sunca nad Neretvom i ostati u tom položaju sve dok sunce ne zađe. Ponekad sam imala potrebu i da se osamim od svih tih glasova mojih kolega i u tišini da radim zadatak. Sve sam to i dobila. Kada je počela online-nastava, imala sam neki vid ogromne slobode. Ne znam da li je ona slučajno proizašla ili baš iz te moje žudnje za njom. Nisam morala da sjedim u klupi i imam tek po neku pauzu. Mogla sam da sjedim bilo gdje, a da budem na nastavi. Čak kada bih izašla u prirodu, dobila bih mnogo veću inspiraciju od one u četiri zida učionice. Naučila sam telefon koristiti za neke važnije stvari od Instagrama, Facebooka i drugih društvenih mreža. Lekcije koje su nam slali profesori nisu bile lekcije tek onako iz nekog gradiva. Svaka od njih je nosila istu poruku u pozadini. Poruka je jasna: “Obrazovanje ne umire sve dok ima onih koji će da ga održavaju“. Obrazovanje je zapravo jedan vrt cvijeća. Svakom tom cvijetu je potrebna kiša i sunce. Ukoliko nema kiše, cvijet će da se osuši. Isto tako ukoliko nema sunca, cvijet neće rasti. Ljudi se ne raduju kiši, ali cvijeće jeste. Tako i pandemija koja je zavladala nije bila neka lijepa vijest, ali je nosila neku poruku. Ljudi često zanemaruju poruku svega onog što život nosi. Pristigla je da nas nauči prije svega ljudskim vrijednostima. Da nas nauči da cjenimo svaki komad hljeba. Da shvatimo da su izgubljeni trenutci oni dok sjedimo pored prijatelja i tipkamo na telefonu. Sve one šetnje gradom su nam postale nedokučive i žudnja. Željela sam da se sredim i izađem u grad. Željela sam svaki suncem okupan dan iskoristiti za lijepu priču uz kahvu.
Hvala ti učitelju što si mi priredio iskušenje. Prevazišla sam ga. Zapravo svi smo ga prevazišli. Sad sam se tek uvjerila u rečenicu “Sve će ovo jednom da bude jučer“. I sve je postalo jučer...