Proljeće 2020.godine. Najtužnije proljeće u mom životu i životu mnogih generacija. Zbog pandemije i koronavirusa osuđeni smo na „kućni zatvor“, izolaciju. Već dva mjeseca kao da je život stao, samo da bi se spriječilo širenje zaraze. Ali život ne smije stati! Dan i noć se stalno smjenjuju pa tako dani i vikendi prolaze. Zatvorene su mnoge institucije, a među njima i škole. Ostale su bez veselog žamora razdragane dječice, bez zvona koje označava kraj i početak časa, bez veselih užurbanih nožica koje se žele što prije vratiti kući. Usamljena je ostala i prostrana učionica, školska klupa i tabla, dok nijemo posmatra na zidu okačene radove najboljih učenika.
Da bi se spasila školska godina, odnosno da se izgubljeni časovi ne bi nadoknađivali ili godina ponavljala, uveli su nam online-nastavu. Nastavu koja se odvija putem internet platforme, kojoj pristup imaju samo nastavnici i učenici. Ovakav vid nastave po mom mišljenju je nužno zlo na koje smo primorani zbog nastale situacije. Trebalo nam je vremena da naučimo kako da je koristimo i izvršavamo domaće zadatke. Svi smo prezaokupljeni tim zadaćama i prepisivanjem gradiva, dok nam neke nove stvari i nisu baš najjasnije i veoma sam tužna zbog toga. Moj drug, koji i nije baš dobar učenik, jedan dan nam se obrati u razrednoj grupi porukom: „Ej, dobio sam peticu, a ništa nisam znao!“ Njegov rođak isto tako napisa: „I ja sam dobio pet iz kontrolnog, sestra je bila pored mene i uradila mi sve zadatke!“ Postoji još dosta primjera sličnih ovima. Zar nam se škola i obrazovanje svelo samo na prepisivanje i dobijanje što boljih ocjena? Još davno sam čula izreku: „Ocjena nije mjerilo znanja“, a sada sam se i sama uvjerila u njenu tačnost. Učimo da bismo nešto naučili, a ne zbog ocjene, napisane na papiru, tj. ekranu. Moramo misliti na ono što nas čeka u budućnosti, jer šta će biti sa nama ako nam zgrade bude gradio arhitekta bez znanja ili nečiji život bude u rukama doktora sa prepisanim znanjem? Ipak vjerujem da oni koji žele da postignu nešto u životu i u ovoj situaciji će dati sve od sebe da steknu potrebno znanje.Dubokog sam mišljenja da ništa ne može zamijeniti ono što osjećamo kada nastavnik stoji ispred nas i svom svojom ljubavlju nastoji da nam prenese svoje znanje, da nas nauči postepeno objašnjavajući predviđene zadatke. Ništa na svijetu ne može zamijeniti ushićeni pogled nastavnika kada mu učenik bude uspješan na takmičenju i sreću učenika koji je opravdao povjerenje svoga nastavnika.
Moje misli prekide moj djed. Igrajući se svojim starim, izrađenim rukama tužno je gledao kroz prozor, jer je i on imao zabranu kretanja kao ja. „Eh, dijete moje, osuđeni smo na zatvor a da nikakav zločin nismo počinili.“ Gledao je u zeleno klasje pšenice koje se šepurilo na majskom suncu. „Još da hoće bit kiše, da i pšenica bude dobra, jer šta god da se zbiva, čovjek ne može biti gladan.“ „Ma bit će to sve dobro, dragi moj djede. Još malo izdrži pa ćemo se vratiti normalnom životu.“, zagrlih ga i poljubih u naborani obraz.
Sjetih se i svoje drugarice koja je ove godine maturant. „Bože dragi, pa zašto sam baš ja baksuz? Svake godine maturantni ponosnog, nasmijanog lica, šetaju gradom i pokažu da su završili jednu etapu svoga života, samo moja generacija to ne može.“, pitala se ona. Još prije nekoliko mjeseci izabrala je haljinu da poput princeze zasija na maturskoj večeri. Tužan je i mladić što je planirao da na maturskom plesu djevojci konačno prizna svoja dugo skrivana osjećanja. Tužne su mnoge djevojke što umjesto prekrasnog osmijeha moraju hodati sa zaštitnom maskom na licu. Tužna sam i ja, mnogo mi nedostaju moji prijatelji, škola, uobičajen način života. Nada da će sve proći i da ću ubrzo moći slobodno prošetati čaršijom sa dragim prijateljima je ono na šta se oslanjam. A virus? On neka ode u zaborav i neka se više nikada ne vrati i ne ugrozi ničiji život.
Online škola i platforma će ipak ostati kao nešto pozitivno u svemu ovome što je zadesilo cijeli svijet, pa i nas. Jedno iskustvo koje ćemo ipak cijeniti i poštovati u budućnosti. Ipak, svi od srca želimo da sve ovo ode u prošlost i da se što prije vratimo normalnom životu, školskim klupama i zvonkom učeničkom smijehu koji odzvanja hodnicima škole.