"Kad mi je bilo šest godina, vidio sam jednu divnu sliku u knjizi 'Proživljene zgode' koja je govorila o prašumi. Slika je predstavljala udava kako proždire neku divlju životinju. U knjizi je pisalo: 'Udav proždire svoju žrtvu cijelu, ne žvačući je, a zatim ne može da se makne, i onda spava šest mjeseci dok je ne probavi.'“
Na početku pandemije prvo mi je naumpao ovaj citat iz moje najdraže knjige Antoinea de Saint-Exupéryja „ Mali princ“. Tako sam i ja pomislio da je COVID ustvari UDAV, a iz informacija koje su nas svakodnevno bombardovale, nije se znalo koliko dugo će udav da spava ili u kojem trenutku će se probuditi. Sve je bilo konfuzno u mojoj glavi. Hiljadu pitanja, a odgovora nigdje.
Kako učenicima u NOVOJ online učionici objasniti pandemiju? Kako organizovati nastavni proces? Kako biti učitelj, a djeca sjede ispred istih onih aparata o kojima sam im uporno govorio da su više štetni nego dobri i da ispred njih provode najviše sat vremena dnevno te da budu pažljivi prilikom posjećivanja internetskih stranica... i još puno toga, što bi ih manje prikovalo za stolicu... A sada, sticajem okolnosti, mijenjam priču, ustvari prilagođavam je novonastaloj situaciji kao što se i sve u ovom trenutku pokušava prilagoditi MJERAMA ZAŠTITE.
Nekom drugom prilikom ću pisati o negativnim iskustvima online nastave i online učionice, a sada želim da pišem o jednom pozitivnom iskustvu koje se od ideje s početka ove priče pretvorilo u djelo. Pisat ću o realizovanoj ideji online priredbe, o tome kako je direktor škole odmah prihvatio tu ideju i kako smo se svi u školi brzo okupili oko te ideje. Željeli smo da u priredbi prikažemo NOVONASTALU situaciju. Nismo željeli u realizaciji priredbe da koristimo stare školske videosnimke i radove već smo zajedno sa učenicima, njihovim roditeljima i nastavnicima snimali nove videosadržaje...
Pa da počnemo!
(Na prvom snimku je dječak i kraj njega je avion. Demonstrira-igra se, u ruci je avion, leti, kruži okolo...)
DJEČAK/ PILOT:- Brrrrrrr... Annnnnn... Brnnn... Auuuu... (Pada avion na sto.) Nešto se pokvarilooo! O, daaaaaa, opet motor! (Dok popravlja motor, priča naglas.)
– Da, da, daaaa! Postao sam pilot! A znate zbog čega!? Hmm! Pa zbog nerazumijevanja odraslih! Niko nije imao vremena za mene, niko nije želio razgovarati, ni smijati se sa mnom! Šta god sam pitao, dobivao sam kratke odgovore, a mene je puno toga zanimalo!
Da, postao sam pilot i evo danas sam zbog kvara na avionu, ovdje, na nekoj čudnoj planeti. Spremam se da popravljam motor, ali nigdje nikoga da mi pomogne, da mi donese vode jer sam pravo žedan, a i da operem ruke. Poslije rada, ruke je veoma važno prati zbog raznih virusa koje mi ne vidimo, a tu su oko nas!. Da li na ovoj planeti ima života? Vidim nekakve objekte oko sebe, ali ništa se ne kreće, nema živih bića da šetaju, nema automobila... pitam se, šta se ovdje dešava? Ali, zrak je tako čist, odavno nisam udisao ovako čist zrak!!!
- Kako sam samo usamljen, kao brodolomac na splavu pored okeana! (Popravlja avion.)
- (Umoran, liježe pored aviona i spava, hrče... Odjednom začuje neki glas.)
- (Na drugom videu, princeza sa maskom na licu i rukavicama na rukama.)
MALa PRINC-eza: Molim Vas... Nacrtajte mi ŠKOLU!
DJEČAK/ PILOT: Štaaaa? (Budi se, trlja oči.)
MALa PRINC-eza: Nacrtajte mi ŠKOLU!
(Dječak skače na noge, trlja oči, razgleda oko sebe i ispred sebe ugleda djevojčicu – na drugom snimku- sa maskom na licu i rukavicama, kako ga posmatra. Dječak uzima papir i olovku, crta školu...)
DJEČAK/ PILOT: A šta ti radiš ovdje?
MALa PRINC-eza: Molim Vas, nacrtajte mi školu!
DJEČAK/ PILOT: Ali ja ti baš i ne znam lijepo crtati!
MALa PRINC-eza: Ne marite! Samo mi nacrtajte ŠKOLU!
(Dječak razmišlja. Kako nije znao crtati, nabrzinu nacrta obris nekog objekta bez prozora vrata i pokaže djevojčici.)
DJEČAK/ PILOT: Evo je, ŠKOLA! (Pokazuje crtež.)
MALa PRINC-eza (ljutito): Ne! NE! Ne! Neću ja samo zidove- oni su prazni! „ Ono što krasi pustinju, to je što se u njoj negdje skriva bunar!“ Nacrtajte mi školu!
(I dječak nacrta ponovo.)
DJEČAK/ PILOT: Kako si ti neka razmažena djevojčica! Nigdje nikoga, a onda , hop, i tu si ti... Evo, nadam se da je dobro!? (Pokazuje joj drugi crtež.)
MALa PRINC-eza: NEEEE! Ova škola mi izgleda kao da je bolesna! Ne volim kada je neko bolestan! Nacrtajte drugu!
DJEČAK/ PILOT: Dobro, dobro! Nemoj mi se samo još rasplakati! Al', prvo mi kaži svoje ime!?
MALa PRINC-eza (stidljivo): Pa.... ja sam...ja sam...Mala Prin-cezaa!
DJEČAK/ PILOT: Oho... hoooo! Koja čast, vaše veličanstvo! (Poklanja joj se)
Drago mi je, ja sam Pilot! Zanimljiva je ova vaša planeta! Interesantan mi je vaš modni izražaj- rukavice, maska...lijepo ti baš pristaje, mada bih volio da ti vidim lice dok razgovaramo...
(Dječak ponovo crta školu i pokazuje joj crtež.)
DJEČAK/ PILOT: Evo, malo sam popravio!
MALa PRINC-eza (opet tužno): Ova izgleda prestaro! Hoću ŠKOLU koja je živa, koja živi i koja će još dugo živjeti! „ Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati!“
(U tom trenutku dječak shvati šta Princeza želi DJECU ispred škole, ali pošto je slabo crtao likove, nečega se dosjetio- pričat će joj o djeci!... Opet joj pokaže isti crtež.)
DJEČAK/ PILOT: Pogledajte, vaše veličanstvo, ovo je ŠKOLA, a unutra u školi ima puno, puno djece! Svi su u učionicama sa svojim nastavnicima i učiteljima! Neki su u fiskulturnoj sali i igraju se, neki slikaju u kabinetu likovnog, a neki su sretni i pjevaju na času muzičkog! Neki vole matematiku i zadubljeno računaju, a neki čitaju novu lektiru.
U kabinetima hemije i biologije, pomoću mikroskopa posmatraju neka sitna bića...
MALa PRINC-eza (pažljivo gleda u crtež, sretna, s osmijehom na licu): Upravo sam to željela! Puno djece koja su u školi i druže se! „ Od svakog treba tražiti samo ono što on može dati!“ Neću da me pogrešno razumijete, gospodine Pilot, i kod kuće nam je lijepo, družimo se i razgovaramo sa roditeljima, igramo se, pratimo nastavu online i često smo pored kompjutera, ponekad igramo i igrice, ali uglavnom radimo zadaće. U ovoj izolaciji sam nešto važno zaključila: „Djeca moraju mnogo toga praštati odraslima!“... ali znaš, ipak mi mnogo nedostaje naša škola!
– A šta misliš, koliko će oni dugo ostati u školi? (Gleda u crtež sjetno.)
DJEČAK/ PILOT: Pa neki će biti 3 časa, neki 4, a oni veliki 5 ili 6 časova! A onda se naravno vraćaju svojim kućama!
MALa PRINC-eza (sjetno): – Baš mi je drago zbog njih jer kod nas je sada puno drugačije! Djeca ne odlaze više u škole, rijetko se druže, rijetko izlaze vani i svi se nadaju da će još sutra krenuti u školu! Našu lijepu školu!
Međutim, našu planetu je posjetio neki čudan virus koji nam ne dozvoljava da se krećemo, da se družimo, da idemo u školu... A mi, djeca, samo želimo da se vratimo u školu. Zar puno tražimo?
- A sa koje planete ti dolaziš? Vidim, ne nosite masku i rukavice, kod vas nema virusa!?
DJEČAK/ PILOT: Moje planete su sve planete koje uspijem posjetiti svojim avionom. Nadam se da ću uskoro popraviti motor i da ću moći krenuti dalje dok nisam sreo taj VIRUS! (Popravlja motor.)
MALa PRINC-eza (pruža mu masku, rukavice i flašu vode): Dok ne popraviš motor, uzmi ovo, veoma je važno da to sada imaš i da se zaštitiš, a poslije dobro operi ruke.
– Možeš kasnije doći i da pogledaš našu školsku priredbu koju svake godine pripremimo za rođendan naše škole. Nije kao ona prava koju pripremimo u školi, ali naši drugari, učenici „Sedme osnovne škole“ su vrijedno radili i u toku ONLINE nastave i pripremili čestitke za rođendan svoje škole!
– Baš ste ljubazni, gospodine Pilot i hvala Vam što ste mi pomogli! Veoma ste me usrećili! Ako se ne vidimo više, sretan Vam put! A sada idem do svog kompjutera, da vidim kako su se moji školski drugari pripremili! Mislim da su već svi tu!
(Mala Princeza na kompjuteru gleda snimak hora škole- pjesma „Sarajevo ljubavi moja“, u online izdanju i baš su je oduševili njeni drugari).
Mala Princeza:Kako ste divni, dragi moji drugari! Otpjevali ste moju najdražu pjesmu o voljenom gradu. Hvala vam!
– Naša škola danas slavi 89. godina... Iako je to puno ljeta, ona je danas u novom ruhu i vjerno čeka svoje đake, da joj na lice osmijeh vrate! A do tada, zajedno da pogledamo, šta su to moji drugari radili proteklih dana online nastave. „Zapamtite – od svakog treba tražiti samo ono što on može dati!“
(Pilot se pridružio Maloj Princezi i zajedno gledaju priredbu.)
DJEČAK/ PILOT: Mislio sam da na ovoj vašoj planeti nema nigdje nikoga! A pogledaj samo, koliko djece na jednom mjestu! Baš mi se počinje sviđati ova Vaša planeta, vaše veličanstvo!
MALA PRINCEZA: Oh, gospodine Pilot, baš mi je drago da ste na ovako važan dan, ovdje sa nama! Jeste, divna je, ova moja planeta...Ali, nije uvijek tako bilo! Nekada su ljudi stalno nekuda žurili, nisu imali vremena da bilo šta upoznaju. Kupovali su već gotove stvari kod trgovaca... ali, kako ne postoje trgovci prijateljima, ljudi više nisu imali prijatelja!“
DJEČAK/ PILOT:Tužna priča, vaše veličanstvo! Ali, drago mi je da se to sada promijenilo i da se vratio osmijeh na tvoje lice.
MALA PRINCEZA: Tako je! A da sada pogledajmo dalje... šta to rade moji drugari!?
(Gledaju videosnimke djece koja recituju o školi, pjevaju, snimke djece koja rade različite sportske vježbe, izložbe dječijih likovnih i literarnih radova...)
MALA PRINCEZA: Bravo, moji drugari! Baš ste kreativni i vrijedni! „Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati!“
DJEČAK/ PILOT (popravio je motor aviona i igra se, pozdravlja se sa princezom): – Vaše veličanstvo, baš mi je bilo lijepo na ovoj vašoj planeti. Veoma ste srdačni i gostoprimljivi. A tek tvoji drugari... ma oni su fantastični... razigrani, veseli, raspjevani, zabavni... Sigurno ću vas ponovo posjetiti, a čini mi se da je vaša igra i zabava otjerala i tog g. VIRUSA...
MALA PRINCEZA: Oh, poštovani g. Pilot... Baš mi je drago da smo se upoznali i što ste uveličali svojim prisustvom ovu našu svečanost. Pozivam Vas da nas posjetite i sljedeće godine u našoj školi, tada ćemo biti još bolji! I znate šta, gledajući ovaj naš veličanstveni program, shvatila sam „DA NIJE VAŽNO IMATI GOMILU LJUDI OKO SEBE, VAŽNO JE IMATE ONE PRAVE!“ Sretan vam put želim i našem ponovnom susretu se veselim!
Doviđenjaaaaa!
Eto, tako je izgledala naša mala proslava. Ja često gledam u nebo tražeći malog Pilota. Morate priznati da je super što je popravio svoj avion jer je njemu avion sve. Pomislim često i na udava s početka priče i mislim da je zaspao i da će još dugo, dugo spavati... i da ćemo od septembra svi zajedno, učenici i nastavnici, u naše škole, u naše velike učionice, u naše nove pobjede.