Iskustvo sa koronavirusom

08.06.2020
Emina Murić

Iskustvo sa koronavirusom

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2020.

Razdvojenost. Izolacija. Gubitak. Strah. Siromaštvo. Desilo se. Toliko je užasa stalo u svaku pojedinu riječ. Bez sumnje, svi koji smo preživjeli pandemiju biramo govoriti o zajedništvu, pokajanju, pomaganju, dobročinstvu, zahvalnosti. U suprotnom, ne bismo bili vrijedni preživljavanja. Doista , govoriti o bilo čemu izuzev o navedenim naučenim lekcijama, značilo bi da pandemija u našim životima nije ostavila trag. A, ostavila je. Tako je moralo.

Prethodna pandemija je za zadaću imala da nauči svakog čestitog čovjeka da ne hodi ovom Zemljom nadmeno. Svijet je stao. U šake smo dobili, ne tražeći, gomilu trenutaka i mi, doista, nismo umjeli živjeti. Iznenadno više nismo imali izbora osim da čujemo zvukove proljeća. Umjesto mirisa gradskog prijevoza, opio nas je miris martovskog nektara. U nektaru sam pronašla onu vrijednost najvišu od svih – istinu (!), tako, baš u martovskom nektaru. Izgubila sam: prijatelje, omiljenu slastičarnu, drugu klupu do prozora u kabinetu bosanskog ponedjeljkom i tako u nedogled. A dobila sam: trenutak u kojem miriše nektar i istinu, onu o ljudskoj nevažnosti. Planeta se okreće, njena priroda živi, a nektar miriše i u našem odsustvu. Mi ne vladamo! Ništa na ovom svijetu ne treba nas, ali je neminovno da mi trebamo mnogo toga na njemu. Vlastita podređenost prirodi, toj sili bez ruku i glasa, doprla je do naše svijesti u formi pitanja egzistencije. Konačno. Moralo se desiti.

Na dan kada je hodnicima gimnazije odzvonilo školsko zvono, mi, maturanti nismo mogli ni naslutiti da je to posljednja zvonjava u našem školovanju. Kada smo se počeli obrazovati putem interneta, doslovno smo uvidjeli nešto što nikada ranije ne bismo priznali, a to je da smo u potrebi za učionicom, klupom i knjigom. Štaviše, to je našim životima davalo ljepotu i draž. Pa ipak, bez straha od bodovanja i ocjenjivanja, naše mlade umove je pokrenula neočekivana motivacija. Postala sam svjedok učenju iz mladalačke znatiželje koju nam je, istina, isprogramirani način života gasio. Neophodno je bilo uvidjeti u kakvoj smo potrebi za znanjem. Na kraju, divno li je voljeti znanje.

Usiljeni čovjek dvadeset prvog vijeka je morao usporiti. Svaki sljedeći trenutak njegova života je postao upitan u jeku strave i umiranja. Nametnulo mu se gorko pitanje: "Koliko sam doprinio ovom mjestu?" Potom: "Ako me u sljedećem trenutku ne bude, po čemu će me pominjati?" To je rezultiralo time da smo počeli raditi na svojoj kulturi, svestranosti i brižnosti u želji da nas sutra kao takve pominju. Upravo u navedene skromne stvari stala je sva ljudska moć. Naša moć nije u uništavanju.

Pred onim što boli, svaki je čovjek jednak. Sada znamo. Biće veličine milionitog dijela mrve nam je omogućilo i slobodu u otvorenosti. Bilo je krajnje vrijeme da nakon godina i godina urbanizacije postanemo otvoreni pri podizanju svijesti o gubitku, tuzi, siromaštvu. Taj moralni čin nas je naučio jednoj uzvišenijoj vrijednosti koja se zove jednakost. O apsurdnosti podjela na društvene sojeve svjedoči i to da je pandemija pogodila i bogate.

Za svijet u kojem živimo je osjetljivo reći da je pandemija virusa mojoj generaciji, ipak, mnogo više donijela nego oduzela. Kada u vremenu koje dolazi osjetimo da smo pretjerano važni, a to je u ljudskoj prirodi, u obavezi smo podsjetiti se na jedno minulo vrijeme u kojem je naše postojanje bilo neizvjesno. Zajedništvo je sredstvo našeg spasenja.