Ispred svjetlucavog ekrana

23.06.2020
Nudžejma Lopo

Ispred svjetlucavog ekrana

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2020.

Prigušeno disanje. Umorni uzdisaji. Oči natečene i željne sna, a zadaci svakodnevno pristižu. Prsti trnu i bezvoljno plešu po tastaturi. Zamrzili su sve u vezi s njom. Na svjetlucavom ekranu nižu se slova i riječi. Rečenice se međusobno dopunjavaju i nema im kraja. Izgledaju tako bezlično, neprimamljivo i nepotrebno. Kao da im je neko iz njedra istrgao dušu, zgužvao je kao komad papira i ubacio u korpu za smeće. Što ih više posmatram tako sve više uočavam njihovu aroganciju. Nadmeću se i mute mi vid. Rugaju mi se. Ismijavaju moju nespremnost i moje sumanute želje. Ruke mi polako klonuše, koncentracija popusti, a um odleprša. Pokušavam se vratiti na put čije su staze striktno određene slovima i brojevima tmurnih nijansi. Misli ne slušaju. Nisu raspoložene za suradnju. Ne smijem udovoljiti svom neukrotivom egu. Od njega bježim čitav život. On je nešto što ubija svu nevinost u čovjeku. Lagano je izguruje s trona i baca u nepovrat. Gubim bitku i poslušno prihvatam poraz na šta se moje misli vinuše u nebesa. Veselo poskakujući s oblaka na oblak, svojim sanjalačkim očima nježno su posmatrale zvijezde. S osmijehom na licu i prostranstvom pred srcem, lagano se ušuškaše u oblake i zaspaše sa spoznajom koliko je lijepo živjeti život punim plućima.