Izazov

23.06.2020
Aida Čaušević

Izazov

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2020.

Život pred nas svakodnevno stavlja izazove. Ali, izazov kakav je za mene bila online nastava dosad nisam imala pred sobom Daleko od toga da sam informatički neosviještena, međutim – miris knjige meni je mnogo privlačniji. Draži su mi papir i olovka, tabla i kreda/marker. Nezamjenjivi. Mislila sam...

O šoku i osjećajima smušenosti u toku prvih petnaest dana spomenutog izazova neću pisati. Recimo da mi je trebalo toliko da se „uhodam“. Neću ni o vremenu provedenom ispred računara kako bih se valjano pripremila za realizaciju 17 časova sedmično, pregledala zadatke koje su mi učenici poslali, odgovorila na sva postavljena pitanja... Tehničkim poteškoćama. Evidentiranju i prozivanju (tačnije, proganjanju) učenika. Iznalaženju raznih izgovora za (ne)slanje zadataka, odsusvo sa časova, iznenadnim kvarovima na mikrofonu ili „lošoj konekciji“ kad postavim neko teže pitanje. Ni o tome.

Osvrnut ću se malo na smisao online nastave. Njen cilj. Šta je, zaista, u konačnici, bio cilj časova koje smo realizovali u periodu izolacije? Apsolutna i neprikosnovena realizacija Nastavnog plana i programa? Obrada svih lekcija, kao da smo „u školi“? Ispitivanje učenika kao da se ništa ne dešava, „realno“ ocjenjivanje i trka za postizanjem propisanog broja ocjena? Ponašanje kao da smo mi, nastavnici, educirani za ovakav vid nastave?

Da se ne zavaravamo – u toj sam zabludi i živjela u početku. A, onda sam shvatila – meni, odrasloj osobi od trideset i kusur, sa više od deset godina radnog iskustva, je teško. Kako li je tek učenicima?! Strahuju li? Da li su tužni? Da, „druže se“ trenutno posredstvom mreža. Vjerovatno je uzbudljivo, drugačije, ali – da li im je dovoljno? Odvojeni su od drugara, zatvoreni u četiri zida i, vjerovatno, u toku nastave prepušteni sami sebi. Roditelji mnogih među njima rade – u bolnici, trgovini, apoteci ili – kao što je bio slučaj kod mene, „u školi“ (čitaj – u susjednoj sobi). A, za to vrijeme oni ne znaju kako napraviti umnu mapu iz geografije, prezentaciju iz informatike ili, jednostavno, poslati zadatke u zadatom roku.

Tada sam sebi rekla – STOP! Od sada ćemo drugačije. Opuštenije. Nježnije. „Ljudskije“.

Pa sam im ponovo objasnila kako se pravi umna mapa. Ovog puta o sebi. Svojim vrlinama, manama, strahovima, hobijima, onome što ih opušta. Zatim smo crtali, intervjuisali likove iz književnih djela, pravili križaljke, rješavali kvizove. Pisali na čemu smo sve zahvalni. Nismo mogli sjesti u kombi, autobus ili avion pa otputovati do nekog izletišta, jezera ili mora, ali smo putovali na krilima mašte. Posjetili smo Robinzona, Liliputance, starog Santijaga, postali prijatelji Malom Princu. Poredili smo naš karantin sa onim u kojem je živjela Ana Frank (kako smo je poželjeli utješiti!). Razgovarali smo, raspravljali, iznosili vlastita mišljenja i donosili sudove. Istraživali. Obilazili svjetske biblioteke i pozorišta. Zavirivali jedni drugima u domove, gledali se „na kameri“. Poželjeni!

NPP smo, tako, malo gurnuli ustranu.

I, nismo u ovoj školskoj godini u potpunosti savladali brojeve... Ali smo zato naučili da Vedad ne voli da se šiša, a da je Rijad silno poželio dedu iz Mostara kojeg dugo nije vidio. Nismo pročitali „Ljubav belutka“, ali smo pogledali razgovarali o ljudskim vrlinama. Podsjetili smo se šta znači biti čovjek. Pitali smo jedni druge: „Kako si?“, zaista želeći da čujemo odgovore na to pitanje. Bili smo podrška jedni drugima. I, gle čuda - bilo je sve manje izgovora i neurađenih zadataka, a kvarovi na mikrofonima i problemi s konekcijom su postali prošlost.

Mogla sam, dakle, da biram. Da ostanem pri onom unaprijed na propast osuđenom pokušaju da savladamo sve što je „propisano“. Ili da opstanem(o). Da im zavirim u dušu, bar na trenutak, potaknem njihovu maštu, virtualno ih potapšem po ramenu i kažem im da je ovo sve samo trenutak i da će sve biti uredu.

Odabrala sam ovo drugo. „Ljudskije“ je.

O brojevima ćemo ponovo u septembru naredne školske godine kada se, s osmijehom na licu, vratimo u školske klupe J