Početak priče o korona virusu za mene su bile scene iz kineskog grada Wuhan, ljudi sa maskama na ustima, upakovani od glave do pete u sablasna, bijela, da li najlon, da li gumena odijela za jednokratnu upotrebu. Mislila sam baš kao u lošim američkim filmovima, koje nisam mogla gledati duže od pet minuta, ljudi žrtve eksperimenta ili zavjere, karantene, danonoćna borba virusom, doktori heroji, vakcine, happy end. Ovaj put nije bilo tako. I prebrzo i prelako je korona virus stigao iz Azije na tlo Evrope. Neka mi niko ne kaže da svijet nije kao selo, sa tim silnim, umreženim, vazdušnim, vodenim i kopnenim linijama, ma sve je tako blizu, nadohvat ruke.
Da je pitanje dana, kada će korona virus stići do nas, shvatila sam kada su moje dvije kćerke blizanke, sa koferima punim knjiga iz Ljubljane stigle 11. marta kući prvim autobusom, ostavivši neplaćenu kiriju i račune. Nastava na fakultetu obustavljena je do daljnjeg, kada se fakukltetom proširila vijest da je profesorica, koja je dan ranije držala predavanja u amfiteatru punom studenata, zaražena korona virusom.Poštujući pravila Svjetske zdravstvene organizacije preventivno u cilju prekidanja masovnih okupljanja, a na osnovu odluke nadležnih prekinuta je redovna nastava 13. marta, baš u petak. Svi smo poslani kućama, da u svom, na svom, nađemo zaklon od najezde korona virusa. Slijedilo je deset dugih dana gledanja televizije, slušanja radija, čitanja portala o broju zaraženih, klasterima, respiratorima, trijažama pred bolnicama. Život kao da je stao. Odlučan i odličan odgovor škola i fakulteta na pandemiju COVIDa-19 bilo je organizovanje online nastave. Prosvjetni radnici nisu kapitulirali. Činili su ono što su mogli, kao trgovci, doktori, policajci, novinari, organizovali rad prilagođen datim uslovima. Prvi korak bila je instalacija ZOOM aplikacije, zatim pružanje pomoći učenicima preko vibera da urade isto. Vjerovatno pretpostavljate da su prvi na prvi, probni „meeting“ stigli ne moji učenici sa zaključenim peticama iz matematike, nego djeca nemirna duha, koje više puta treba opomenuti da svaki zadatak urade do kraja. Beskrajno me obradovao, učinio sretnom njihov prvi pozdrav sa monitora. Nezaboravan je to trenutak. Online nastava startala je deset dana nakon prekida redovne nastave. Nije mi bilo jednostavno zamijeniti katedru sa stolom u hodniku, učionicu računarom. Na zid iznad računara zalijepila sam svoj raspored časova i raspored zvonjenja. U ponedjeljak 23. marta u 08:00 sa pozdravom, osmijehom i riječima dobrodošlice dočekala sa učenike VIb. Bili su zbunjeni. Jedan pogled bio je dovoljan da svoje probleme, brige, strahove ostavim iza sebe i izvan sebe i da ih ohrabrim. Vjerovali su mi. Rekla sam : „Djeco, idemo dalje.“ I tako u VIc, VIa, VIIa i VIIb. Umjesto zvona, dragog im prijatelja i saveznika, govorila sam: „Djeco, čas je završen. Uradite zadaću! Vidimo se sutra, doviđenja.“ Tako drugi, treći, četvrti, peti dan, prvu sedmicu. Početak online nastave poklopio se sa prvom sedmicom proljeća. Ono se nije dalo pomesti, voće je beharalo. Bilo je odustnih učenika, jer nisu svi imali telefon, laptop, računar ili internet, pa se brže, bolje krenulo pomoći im. Radila sam prije podne, poslije podne, subotom i nedjeljom. Na raznim stranama i mjestima tražila su se rješenja da bi svi učenici mogli pratiti online nastavu. Radila sam po prilagođenom planu. U šestom razredu trebalo je usvojiti razlomke i računske operacije sa razlomcima. U sedmom razredu smo u skup razlomaka uveli negativne razlomke pa su računske operacije sa razlomcima dignute na jedan viši nivo. Gradivo je zahtjevno. Uspjeti uspješno usvojiti ga, veliki je izazov koji više nego ikad traži razumjevanje i saradnju sviju u didaktičkom trouglu učenik, nastavnik, roditelj. Djeca su redovno pohađala online nastavu, marljivo radila, slala zadaće, učila pravila, pa su dani i sedmice brzo prolazile. Vrijeme je pokazalo da je djeci usmeno provjeravanje draže od pismenog, da pohvala i lijepa riječ čuda čine. U maju su se vratile lastavice. 17. maj Dan škole i Dan rijeke Une obilježeni su prezentacijom preko zooma, neke ružno, tužne priče su razvodenile priču o korona virusu. Osjetio se blagi umor, kvarili su se mikrofoni, kamere, telefoni, „ pucao“ internet. Djeci su falila druženja, takmičenja iz znanja i sporta. Meni su puno nedostajali tabla, kreda, geometrijski pribor i đački krivudav put rješavanja zadatka na tabli.
Zadnja sedmica online nastave je ujedno bila i zadnja sedmica proljeća. U zadnjoj sedmici škole obično se vrši sumiranje utisaka sa ekskurzije, nama su okolnosti takve kakve jesu, nametnule sumiranje utisaka i rezultata online nastave. Svako jutro kada bi krenula da zatvorim prozor nakon obaveznog jutranjeg provjetravanja hodnika, upitno bi me pogledale dvije glagoljive lastavice sa kabla dalekovoda : „ Zar opet razlomci, decimalni brojevi, paralelogrami...“ Ja bih bacila pogled malo dalje, preko njih i napojila ga ljepotom jedne, jedine, vječno zelene Une i hitro sjela da odradim ono što volim, da sačuvam i zaštitim to što imam.