PRIJE nekoliko godina, ponuđeno mi je da u Devonu vodim dva petodnevna kursa našeg jezika. Prihvatim objeručke.
Nastava će, gospodine, da traje jednu sedmicu, svakog dana po sedam sati. Bićete plaćeni po satu. Satnica je pet stotina funti. Isključujemo, naravno, jednosatnu pauzu za ručak. Velika kantina unutar kasarne radi od 7 ujutro do 3 sata popodne, pa kad god…
Od ponedjeljka do zaključno petka, u razredu će biti oko dvadesetak polaznika, sve sam vojnik koji očekuje da uskoro poleti za Bosnu.
Posao je posao, pomislim.
Znamo da to vama, gospodine, može da bude važno, ali mi ne umijemo reći da li oni poznaju još neki jezik osim engleskog, a samo kroz maglu, sjećaju se možda tek srednje škole i grdnijeh, okrećući se arhaičnom jeziku, javljaju mi telefonom iz jezičke agencije, i golemijeh mukah koje imađahu s jezikom francuskim.
Ništa strašno, pomislim. Znam da to ne bi smjelo da mi zasmeta baš nimalo, jer i vojnik je britanski samo onakav kakvim ga je Allah džellešanuhu satvorio.
CILJ oba petodnevna kursa bješe jasan: savladati tek vokabular koji može da se britanskim trupama nađe pri ruci, pa makar i u ne baš poželjnim, nepredviđenim prilikama.
Dva kursa i ukupno četrdeset, dakle, đaka spremnih za tzv. survival course. U redu. Bar deset do petnaest neophodnih riječi / fraza da utvrde dnevno, to, gospodine, neka bude vaš cilj. Pet puta petnaest jest jednako sedamdeset i pet. Sedmično. U redu.
SLIČNU ponudu, dobijem i ovog proljeća. Ali jezik potreban ovog puta, nije bosanski, nego crnogorski. Uvijek i đacima i jezičkim agencijama, objašnjavam kako su bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski, da ih sad pomenem abecednim redom, zapravo jedan policentričan a izuzetno razveden i raznolik južnoslavenski jezik, koji, eto, ima četiri imena. S poznavanjem tog jezika, sve su strane trupe dobrodošle na cijelom prostoru bivšeg srpskohrvatskog. Možda i u Sjevernoj Makedoniji.
Jedina važna novina ovih proljetnih kurseva, u odnosu na prethodne u Devonu, ticala se mnogo važnije stvari: nastava se neće odvijati u kasarnskoj učionici, nego u virtuelnom prostoru putem platforme nazvane zoom. I broj polaznika kursa je manji: tek po deset đaka će, gospodine, pohađati kurseve.
AKO mrziš razrednu nastavu toliko da se to ljudskim riječima ne da iskazati, tu mržnju online-nastava u virtuelnom razredu, ne može da uveća ni za jedan jedini dram. A baš ona se, kao globalno olakšanje, već odavno po planeti širi na opštu, što bi Sterija rekao, naroda polzu.
Recepti i kratka uputstva za najprostije radnje koje moraš obaviti u svakodnevnom životu, mogu se lako naći na Youtubeu, ja sam, još davno, naučio kako da svežem kravatu u lako razmrsiv čvor.
Univerzitetske kurseve odavno pohađaš in vitro, s kraja na kraj svijeta, a doktorati preko interneta, dostupniji su od brze hrane. Međutim, ova pretposljednja pandemija, za dva-tri mjeseca zbrisala je posljednji prisutan trag i tradicionalne nastave u predškolskom, u osnovnom i srednjem obrazovanju u svim državama svijeta, uključujući i države tzv. Zapadnog Balkana. Pretposljednja, jer čeka nas uskoro još jedan val. Sjedi za kompjuter, savjetuje britanska vlada, nemaš šta da izgubiš osim svojih okova.
ZA razrednog nastavnika oduvijek vrijedi akronim PPP: priprema, priprema, priprema. Pored maternjeg mi jezika, i to sam morao davno da naučim. A svako nauči samo ono što predaje, govorio je književnik i teoretičar Jovan Hristić. Ponekad ni to, dodajem. Sve je sada, međutim, u novim uslovima, dovedeno u pitanje jednim običnim koronavirusom.
Doduše, ja preko skypea držim časove studentima već odavno, ali nikad se tu nije radilo o grupi.
I PRIJE početka prvog časa, riješim da vremena neće biti da vojsku podučavam i ćirilici i latinici, mada bi oba pisma bila dobrodošla i u Crnoj Gori, kao i u Bosni i Hercegovini.
Ni za meki glas i slovo ś koje je jedno od trideset i dva slova crnogorske abecede, i postoji, na primjer, u riječima: śekira, śutra, śever, śeme, ośetiti, śediti, ni za ź, kao u riječima: iźutra, źenica, iźede, źapiti, iźelica, neće, na žalost, biti mjesta u kratkom, petodnevnom kursu.
Pripremio sam se i da trupama ne pominjem, recimo, stećke il’ Biljardu, kad u nastavi na red dođe nekoliko šturih crtica o kulturi prostora u kojem će polaznici biti stacionirani.
Usput, ne znam jesu li stećci baš ponajbolji nadgrobni spomenici na svijetu, ali uvijek im inače, u svakoj prilici, u inostranstvu pravim, što kaže moja koleginica, dobru reklamu. I njima i ćevapčićima. Jest da bi stećci danas, u vrijeme korone, bili skupi i nepraktični, ali oni su civilizacijska dragocjenost, jednako kao i oba pisma na Balkanu prisutna, latinica i ćirilica, i ne možeš ih se zastidjeti ni na jedan jedini tren.
PRIPREMA je u online-nastavi još bitnija nego inače. Prostor je za ponekad nužnu improvizaciju na času, sužen. Međutim, i ovog puta mogu da upotrijebim, pomislim na časak, nešto što sam pripremio za kasarnsku učionicu prošli put.
Kažem đacima – ne sjećam se da li je to bilo već na početku ili na samom kraju kursa – da ih nipošto, kad dođu tamo đe treba, ne zbunjuje što i narod i pisci, i novinari i profesionalni lingvisti govore nazvao me je telefonom, a ne pozvao me je telefonom. Jer, znaj da ti telefon nisi, šta god da zli jezici kažu.
Slobodno možete prečuti, gospodo vojnici i oficiri, i kad član Akademije nauka i umjetnosti, umjesto hvala, ponosno kaže u televizijskom intervjuu fala, eda se približi narodu.
Hvala, to je dragocjena, magična riječ, koja prosto rastopi tuđina, odnosno zemlju domaćina, čim je izgovoriš, u svakoj neprilici u kojoj se ti sam, braneći tuđi ustavni poredak, možeš naći.
Molim vas i hvala, prve će biti riječi koje će dva britanska odreda usvojiti na prvom od trideset i pet sati nastave, koliko je predviđeno. To molim vas, dovoljno glasno izgovoreno, može spriječiti, nećete vjerovati, i ruski raketni bacač. Rusi su crnogorska braća, a ruski je, znajte, crnogorskom jeziku srodan, i vjerovatno je da će Rus razumjeti šta molim vas prispjelo iz engleskih usta, znači. Na primjer, obustavite, molim vas, vatru!
Palo mi je na um, naravno, ali to nisam i izgovorio naglas, kako je jednako važno da vojnici i oficiri nauče uzviknuti U pomoć! Ima li izraza važnijeg za preživljavanje u novoj sredini? Samo, koji bi to vojnik, pogotovo oficir, javno, pred svima, poželio da savlada te riječi prije nego bilo šta drugo!?
TVOJ cilj u petodnevnoj nastavi, kao i u svakoj drugoj bez obzira na njeno trajanje, mora da bude jasno određen. On to već jest, nastavnim planom i programom, kratkim kao komanda.
Cilj mora da bude mjerljiv, dostižan, i relevantan za đaka. U osnovnom, srednjem i visokom obrazovanju, jednako kao i u petodnevnom jezičkom kursu.
Online-nastavu obilježi njena dužina, dužina, dakle, kursa, i broj đaka u razredu. Što se online-nastava više oduži, što je veći broj đaka, to će svima da bude teže.
KAD nastavnik našeg jezika za strance, pred đake po prvi put, kao kakvu dotjeranu damu, izvede novu riječ ili frazu, kontekst je presudan. I ovog puta, u online-nastavi, uvjeravam se da je tako. Neobičan kontekst koji pomjeri odnose stvari na koje smo navikli, pomaže učeniku da lakše zapamti šta je potrebno.
Nadalje, važno je da svaki čas, u idealnim ali i online-uslovima, đaka podučava i razumijevanju stranog jezika, i izgovoru i razgovoru, i čitanju i pisanju, i da nastavnik, imajući sve ovo u vidu, ponudi odgovarajuće vježbe koje će to da pospješe.
Međutim, najvažnije je a najteže, zainteresovati učenike na samom početku bilo kakve nastave. Predoči stoga jezički kurs kao baš dobrodošlu zabavu. Brže-bolje iskoristi nepregledne mogućnosti interneta: vojnike u virtuelnoj učionici, pozovi da poslušaju kako se strani jezici mogu govoriti sasvim tečno, a da nijedna tvoja rečenica nema nikakvog smisla.
U ovom tvitu, jedan Amerikanac to radi izuzetno umješno: https://twitter.com/BuzzFeed/status/1254119284688683008. Moji đaci, svaki kod svoje kuće, pratili su pažljivo cijeli tvit od početka do kraja, svih tri minute i osam sekundi, a salve smijeha ih u tome nisu omele nimalo. Sad mogu da pređem, odahnem, i na osnove crnogorskog jezika.
I U ONLINE-NASTAVI, učenicima ćeš prvo da kažeš čemu ćeš ih podučavati tog dana, onda ih tome podučavaš sedam sati, a na kraju dana saopštiš im, u kratkim crtama, čemu si ih to podučavao sve to vrijeme. Ali to vrijedi za svaku vrstu nastave. Kakav bi trebalo da bude nastavnik online-nastave crnogorskog jezika?
Takav nastavnik u nastavi upotrebljava crnogorski kao medijum poduke; umije da prenese znanje đacima; poznaje crnogorski jezik i kako on funkcioniše; hvali i podstiče đaka; organizuje u segmentima uvođenje nove leksike; predviđa teškoće koje se u nastavi mogu pojaviti; obezbjeđuje podsticajan nastavni materijal; pomaže đaku da razvije svoj osobeni stil učenja; stvara atmosferu pogodnu za učenje; uspostavlja dobre odnose sa đacima; pomaže đaku u planiranju; prilagodljiv je novim situacijama; nastoji smanjiti mogućnost greške; obezbjeđuje vježbe slušanja, govora, čitanja i pisanja; umije da ocijeni rad; efektivno upotrebljava nastavni čas; nepristrasan je; zna upariti ligvističke zahtjeve s đačkim nivoom znanja; zna prepoznati đačke potrebe; omogućuje đaku da kumulativno razvija vladanje crnogorskim jezikom i, na koncu, razvija svijest o jeziku pripadajućoj kulturi.
MNOGOČEGA od gore navedenog, nije moguće pridržavati se u online-nastavi, pogotovo u kratkom tzv. crash kursu za vojsku. Moraš da izabereš šta je najvažnije.
Prvo đake upoznaš sa tek pedesetak imenica, samo da bi usvojili bar pola. Jer imenice su u najvećoj mjeri nosioci značenja, i kad kažeš samo voda, u svim krajevima Crne Gore razumjeće da si žedan.
Imenicama, među kojima caruje imenica srednjeg roda pivo, pridružim sve naše pozdrave, uključujući ‘đe si?’. Potom raznovrsnim vježbama privolim đaka da sve ovo zapamti.
Ovdje ne zaobilazim ni anagrame, gdje se od đaka traži da ispreturana slova ili riječi, složi tako da oni imaju smisla, ali ni igre. Najpopularnija je igra ‘vješala’, kad đaci, vježbajući izgovor, izvikuju slova abecede, a jedan od njih, nakon što je na virtuelnoj ploči, crticama označio koliko zamišljena riječ ima slovâ, priprema za svoje drugove vješala: ako nakon petnaestak pokušaja, niko ne pogodi o kojoj se riječi na ploči radi, svi će završiti kako ne žele. Ova igra se na engleskom zove hangman, i svi su se ovako zabavljali još u djetinjstvu. Ali ovog puta radi se o jednoj riječi ili frazi crnogorskog jezika, i igra postaje još zabavnija.
U nastavi, pa i ovoj u virtuelnom prostoru, važno mi je da učenici nauče ono što im tog časa ne predajem! Tako će kroz desetinu puta ponovljeno pitanje Kako se kaže… Kako se piše… Šta to znači…, praćeno nizom imenica kao što su ambulanta/ banka/ bolnica/ hitna pomoć/ pošta, itd., đaci usvojiti važne fraze za opstanak u Crnoj Gori, a da toga nisu ni svjesni, sve vrijeme obraćajući pažnju tek na ono što pitanje traži kao odgovor.
PORED pripreme, pripreme, pripreme časova, u savladavanju stranog jezika najvažnije je ponavljanje, ponavljanje, ponavljanje gradiva. Ne baš svako ponavljanje. Jer ponavljanje može da iz nastave odstrani i posljednju mrvicu istinskog učenja, kao što i podučavanje može da iz učenja odstrani posljednju mrvicu istinskog života. Pamtim riječi jednog rezerviste: “Jedina nada čovječanstva je da djeca, kroz samostalno otkrivanje svijeta, saznaju istinu, i shvate kako je njihova svekolika školska i crkvena poduka bila puka laž.” Ambiciozna misao, dobacuje jedan njegov iskusniji kolega, vodnik po činu.
Ponavljanje tek usvojenog jezika mora se obaviti kroz najraznolikije vježbe slušanja, pisanja, govora, vježbe razumijevanja. Ali za vojnike koji se spremaju za misiju u nepoznatom, najkorisnije su jezičke vježbe zajedničkog naziva ‘Parola je – snađi se!’ Tako sam ih nazvao. Ovakve vježbe traže pomnu pažnju, i povezivanje stvari koje i nije uvijek očigledno. Pred đacima je obično kratak tekst, ovog puta na crnogorskom, i pitanje na engleskom jeziku, na koje je potrebno odgovoriti. U tekstu su obično dvije ili tri riječi, tzv. kognâti, koje je lako prepoznati, jer postoje i u drugim jezicima, naravno vrlo često i u engleskom. One, uz poznat kontekst, pomažu đaku da dođe do tačnog odgovora.
I ovdje, kao i u tradicionalnoj razrednoj nastavi, online-nastava uspijeva samo ako u razredu postoji atmosfera koja, ako ništa, bar neće ometati učenike koji imaju volje da uče. Neophodno mi je bilo da vojnici umire svoju djecu i supruge koji su znali da, iz bašte ili kuhinje, banu u sobu u kojoj se preko kompjutera odvija nastava, ili da izvedu psa kojeg su ostavili da kunja pod radnim stolom, i povremeno zalaje.
“Odvajanje kućnog, intimnog prostora od virtuelne učionice je conditio sine que non našeg uspjeha”, govori mi vlasnik psa, jedan krupan desetar, izvodeći svog kućnog ljubimca u stražnju baštu.
Tad se prekinula internetska veza. Srećom, uspostavljena je ponovo, i to brzo, podsjetivši nas kako krhka online-nastava može da bude.
Samo, još nešto tu ne valja. Nije bar idealno, tako da kažem. Međusobna interakcija učenika, i njihova interakcija s nastavnikom, osujećena je u velikoj mjeri, i svi mi povezani platformom zoom, osjetili bismo se povremeno kao sapeti luđačkom košuljom.
Jest, neisključeni mobiteli mogu da prekinu čas i ometu polaznike jednako kao i lavež psa, jest, nastavnik je, ako hoće da bar malo svom času živosti da, prisiljen da neprestano nominuje đake da bi čuo nekakav odgovor, jest, to nominovanje je i dobrodošlo, uvodi red, uobličuje čas da je bar na nešto nalik. Sve ovo vrijedi, ali najveća falinka, što bi rekao jedan od vojnika, odsustvo je neposrednosti.
I to je vjerovatno presudna razlika između online-nastave i tradicionalne nastave u razredu koju mi moje iskustvo kaže. Ova druga ima nenadomjestivu neposrednost, jednu izrazito pozorišnu crtu, gdje nastavnik i đaci saobraćaju i jezikom i gestom i postupkom. Tako se online-nastava doima, u poređenju s tradicionalnim vidom nastave, tek kao televizijski prenos pozorišne predstave, u poređenju s istinskom predstavom. Nešto iz druge ruke. Nešto drugog reda, a pritom jako iscrpljujuće.
Ne može na zoomu, avaj, kao u pravoj učionici, vojnik da u čizmama, skoči na katedru, i izrecituje stihove koje je sam naučio napamet.
Sjećam se, bilo je to u Beachleyju, u Devonu, u kasarnskoj učionici. Sjećam se prednosti koje ima tradicionalna razredna nastava u odnosu na današnju online-nastavu.
I tog sam dana na času kao vježbu upotrijebio, kao što povremeno znam da uradim bez obzira na nivo poznavanja našeg jezika kod svojih učenika, svima poznati Ujevićev Nokturno, lirsku pjesmu od dvije strofe. I lirika je, kao i svaki drugi književni tekst, nastavno sredstvo, ukoliko su pitanja za đake primjerena njihovom nivou. I Svakidašnju jadikovku, uglavnom zbog ritma i rime koji pomažu memorisanju leksike, znam da upotrijebim na času, jednako kao i Zapis o čudu sarajevskog pjesnika Abdulaha Sidrana, u kojoj se ista leksika ponavlja u sve tri strofe.
I skliznuo je tečno Ujevićev Nokturno te večeri s vojničkog jezika, na radost svih polaznika kursa i zadovoljstvo njihovog nastavnika. A svi su ustali sa svojih stolica da saslušaju recitatora, kao jednom davno, televizijski voditelj Dobroslav Silobrčić u emisiji zagrebačkog studija Mali noćni razgovori, da sasluša hrvatskog pjesnika Josipa Severa i njegovu pjesmu koje se ja, sad, više ne sjećam. Jer poezija se, rekao je te noći Josip Sever, mora slušati stojeći.
I ja stojim i slušam svog đaka kako recituje, kao na stolici psihoterapeut kad pažljivo prati glas sa kanabeta, ali i svoj unutarnji glas istovremeno, svoja osjećanja i misli koje kanabe podstiče.
Te večeri, kažem, jer to je bio posljednji čas kursa u Devonu. Tog dana svi su uspješno položili test – testiranje đaka na kraju kursa i sad je obavezno, u online-nastavi – i mogli su sad mirno da odu u spavaone.
Posljednjeg dana posljednjeg online-kursa koji sam održao u maju mjesecu ove godine, razgovarali smo o kulinarskim specijalitetima Crne Gore. Od pićâ, pomenem šljivovicu, ali prije svega crnogorsku lozovaču, od hrane njeguški sir i pršut. I taj pršut je bio polazna tačka debate o prednostima i manjkavostima vegetarijanske dijete. Jedan od debatora, porijeklom iz Egipta, vrati se daleko u prošlost.
“Arheološka iskopavanja u Egiptu, gospodine nastavniče, obavili su i francuski i egipatski, i engleski i američki arheolozi. Na osnovu nađenog materijala, mogli su da, u osnovnim crtama, odrede i ishranu stanovništva u dalekoj prošlosti. Nigdje nema ni traga krmetini! U indijskim civilizacijama Mohenđo-daro i Harappa, u dolini rijeke Indus, nalazi su bili isti. A Arthur Evans, engleski arheolog, istražujući nalazišta u Egejskom arhipelagu, utvrdio je da dijeta starih Helena nije sadržavala svinjsko meso. Samo jedno pitanje: da li je, gospodine nastavniče, krmetina izmišljena puno kasnije, puno, puno kasnije, samo da se muslimanima, gospodine nastavniče, ide uz nos?”
Pitanje je ostalo da lebdi u zraku. Gotovo da zamolim da pitanje vojnik ponovi, ovog puta malo sporije. Ali on prasnu u smijeh, Egipćanin, šaljivdžija. Sad je svim polaznicima crtica iz arheologije došla kao dobrodošlo komičko olakšanje. Jer bez njega čovjek ne bi mogao, bilo u kući bilo u pozorištu, bilo u stvarnom bilo virtuelnom razredu, da izdrži ni jedan jedini čas. Svi su sad počeli da se smiju i diskutuju u isti mah, baš kao jednom prilikom na jednom budističkom seminaru kad je, mrtvilo trodnevnog seminara, jedan izlagač razbio kazavši kako je Buddha umro čim se prejeo svinjetine.
Isticala je i posljednja minuta posljednjeg časa. Pozdravili smo se.
I kao na peronu kad te ispraća tvoj prijatelj, na zoom platformi polaznici mahahu rukama u znak pozdrava, dugo, dugo:
“Fala ti, gospodine nastavniče, đe čuo i ne čuo!”
I tad mi pade na um da sam propustio da svojim đacima kažem kako u crnogorskom jeziku postoji formalno i neformalno obraćanje drugom čovjeku, Vi i ti, i da đaci nastavnicima, ukoliko im drugačije ne kažu, obično treba da se obrate sa Vi.