Žurim... Oblačim nove cipele i popravljam haljinu. Danas je taj dan. Kažu, jedan od najsretnijih u srednjoj školi. Dok ovo pišem miješaju se osjećaji.
Danas su svi tu zbog mene. Suze u očima najbližih, a osmijesi im na licima. To su valjda one suze radosnice.
Razmišljam koliko je malo čovjeku potrebno za sreću, a opet, kako je to "malo" ipak veliko.
Sretni smo što naši snovi o maturskoj večeri nisu srušeni pandemijom, za razliku od onih o ekskurziji. Tome smo se nekako najviše radovali. Dogovarali se s kim ćemo dijeliti sobe, s kim sjediti u autobusu, koja mjesta ćemo posjetiti.
A sutra...
Naše klupe zamijenismo virtuelnim učionicama.
Počinju online predavanja i tako dan za danom shvatismo da ćemo tako i završiti srednju školu - za računarom.
Nismo se ni oprostili jedni od drugih.
A danas... Sastajemo se da se rastanemo.
Opet kasnim... Popravljam šminku i kosu.
Tražim u sjećanju one dane kad smo bježali sa časova, šaputali na testovima; sjećam se onih naših razgovora sa profesorima i kako smo pokušavali sami sebi pravdati časove da roditelji ne znaju.
Falili su mi ti momenti sve vrijeme u izolaciji.
Da se još jednom oglasilo ono školsko zvono, ne bi mi smetalo što je toliko glasno i da je barem bilo nešto od onoga što nas je ove četiri godine spajalo.
Sve mi je falilo.
A onda...
Otac i majka dođu s posla. Umorni i zabrinuti jer situacija postaje ozbiljnija. Brat i ja im zavidimo jer mi već danima nismo vidjeli ništa dalje od prozora.
Za ono vrijeme mnogo puta sam se sjetila one narodne: "Sreća u nesreći".
Iako je sve napeto i neizvjesno, ja tražim razlog da ostanem pozitivna.
Nikad prije nisam imala toliko slobodnog vremena i nikad ga nisam provodila sa svojom porodicom.
Ujutro se probudim, ustanem "u školu", završim obaveze, a onda zaronim u svijet knjige koju nisam stigla pročitati za vrijeme onih školskih obaveza, pa sjednem i odsviram nešto za svoju dušu.
Već je mrak. A onda se okupimo u dnevnom boravku i smijemo kada se brat ljuti što gubi društvenu igru.
Tako su nam dani prolazili.
I koliko god da je bilo teško, bilo je nekako i lijepo.
Svo to vrijeme provedeno zajedno.
Danas mi je matura. Brinem se hoće li sve proći kako treba. Razmišljam šta poslije toga.
Mi smo "Zlatna generacija". Završili smo srednju školu u posebnim uslovima. Nismo ni znali da će ono školsko zvono u martu za nas biti posljednje.
Sad hrabrim koracima koračamo dalje, svjesni odgovornosti koju nosimo sa sobom.
Pandemijo, mnogo toga si nam donijela i odnijela i zasigurno ćeš ostati upamćena po mnogo čemu.