Vjetar iz daljina donosi sive oblake koji plaču. Njihove suze udaraju moj prozor kao da je učinio kakvu neoprostivu grešku. Druge, ipak, skladaju tužne kompozicije u olucima koje otac već duže vrijeme želi zamijeniti novima. Vrijeme vani kao da je zarobljeno u okove, pa ne miče, a kako se ljudi okovani u lance osjećaju tužno, tako i vrijeme, na neki sebi svojstven način, svojim žalom budi tugu u srcu, bol u koljenu i osjećaj pospanosti pred očima. Zašto je danas sve ovako tmurno i potišteno, kad sam ja ovako sretan? Znam da je sebično tražiti od ljudi da se raduju mojoj sreći, ali zar nije nepravedno od vremena da u meni budi osjećaj krivnje zato što sam sretan dok ono vani tuguje. Možda oblaci znaju nešto više, ono što me čeka, pa zato plaču?
Mogu li slijepi ljudi progledati? Da mogu, koliko bi im vremena trebalo da nauče razlikovati boje?
Vijesti o virusu iskaču pred mene na svakom televizijskom kanalu i svakoj društvenoj mreži; na kraju sam počeo strahovati da će iz mog ormara (kad budem htio da se obučem malo ljepše za online čas), izletjeti neki novinar govoreći broj novozaraženih, smrtnih slučajeva i izliječenih za koje nije siguran u potpunosti da li su ozdravili. Odlučujem da prestanem pratiti bilo kakve vijesti vezane za ovaj virus, jer ako bude nešto baš ozbiljno, nana koja živi da se sekira zbog istih tih vijesti, će me obavijestiti.
Planiram sutrašnje jutro. Onoliko koliko je moguće, u njega pokušavam ubaciti nešto novo što bi ga osvježilo i otrgnulo iz monotonije u koju će se kao njegovi prethodnici, zasigurno uvući. Ustani, obuci se, upozori ukućane da budu mirni i tihi, pokaži poštovanje profesoru na videopozivu, potrudi se razumjeti ono što objašnjava i priča, izađi iz jednog, uđi u drugi videopoziv i tako u krug. Da sam u školi, znate onoj pravoj sa klupama, tablom, kredom i spužvom koju treba isprati, bilo bi zanimljivije. Putovanje od kabineta hemije okićenog različitim epruvetama do kabineta bosanskog jezika na čijim zidovima su citati velikih mislilaca, zasigurno je uzbudljivije od ovog koje svakodnevno proživljam po svojoj sobi gdje jedino kao neku promjenu mogu drugačije namjestiti jastuk na krevetu.
„ Čovjek ne shvata vrijednost nečega, sve dok to nešto ne izgubi. Gledam jutros na vijestima, narod se pravo zabrinuo, brašna ni za živu glavu ne možeš naći. Onoj što nikad nije tijesto zamijesila, odjednom je modernije kupiti vreću brašna nego gotov hljeb u pekari, da Bog sačuva. Nego sine, ja se sikiram za tebe, ne odvajaš se od tog ekrana...“-reče sjedajući na moj krevet.
Pripremam projekat iz biologije i priča o brašnu mogla bi biti odličan izgovor da malo odmorim, međutim, poznavajući moju nanu ona sigurno nije došla da sa mnom priča o tome. Otkako karantin traje baš smo se zbližili i mogu reći da je u mom srcu, nana zauzela mjesto najboljeg prijatelja zato što je uvijek dostupna (na mreži) i što s njom mogu da pričam licem u lice, ne strahujući da me neće čuti zbog loše konekcije. Najčešće su to jadikovanja na račun online nastave.
„Hej moja nano, nisam ovoliko za ovim, kako kažeš ekranom zato što mi je ćejf, već zato što moram. Ova nastava me puno umara.“-rekoh joj.
„Pa idi malo napolje, odmori se. Maloprije mi Omer reče da se ovaj prokleti virus ne prenosi zrakom, pa se ne moramo brinuti. Kad spomenuh Omera, što njegova unučad ništa ne rade za tim ekranima, a ti se tu umaraš za iste ocjene kao i njihove? Da se možda bezveze ne opterećuješ?“-upita.
„U pravu si nano. Odoh ja malo odmoriti.“-izašao sam iz sobe ne odgovorivši joj na pitanje. Znam ja dobro na koji način Mahir i Alma imaju iste ocjene kao i ja, a Boga mi zna i nana sigurno. Otići ću na ljuljašku u Borovo polje, tamo zasigurno nema nikoga.
„Mogu li slijepi ljudi progledati? Da mogu, koliko bi im vremena trebalo da nauče razlikovati boje? Razmisli o tome!“-zadnje su riječi koje sam čuo prije nego sam zatvorio kućna vrata za sobom.
Prilazim ljuljašci i na moje zadovoljstvo nikoga nije bilo u blizini, što znači da mogu pričati sam sa sobom, pretvarajući svoje misli u riječi bez straha da ih neko čuje. Ponekad je bitno da sami čujemo svoje misli kako bi uvidjeli da li su ispravne.
„Možda se previše žalim na ovu nastavu i na to da sam preopterećen, a zaboravljam da Bog ljude ne tereti preko njihovih mogućnosti. Svaka stvar koja postoji ima svoju crnu i bijelu stranu, pa tako i online nastava, samo što je moj problem to što crnu stranu gledam više nego bijelu. Hajde sada da raspravim sam sa sobom šta mi je online nastava donijela sa sobom.
Slobodnog vremena imam isto kao i prije, međutim želim više odmora, a manje obaveza, opravdavajući tu želju trenutnim okolnostima. Neki profesori stvarno misle da učenici imaju samo njihov čas, pa stalno i bez umora objavljuju nove materijale kao da ne shvataju da u ovakvoj situaciji postoje znatno bitnije stvari od prevelikog gradiva. Naravno, ima i onih profesora koji nam i više nego izlaze u susret. I jedni i drugi imaju pravo. Dobra se ocjena može dobiti na pošten ili manje pošten način i to je u redu, jer nema svako jednako izdržljivu savjest i naviku da se sjeća da je njegov uspjeh ovisan o tome koliko sebe da za njeg. Ocjena je samo trag pera na papiru, a znanje ono što ti niko ne može oduzeti.
Novija vremena zahtijevaju novija sredstva, pa i u pitanju obrazovanja; ovakav vid nastave bio je samo pitanje vremena kada će se dogoditi. Priznajem, živa riječ nedostaje, tapšanje po ramenu nedostaje, rukovanje nedostaje, gledati se u oči i zaroniti u nečiju dušu, nedostaje...
Nisam u stanju reći da li je online nastava dobar ili loš potez, ali jedno zasigurno znam: bila je neophodna za mene i sve nas koji ćemo sutra izaći iz ovoga. Ova nastava mi je donijela iskustvo, a na iskustvima i lošim i dobrim, ljudi rastu, sazrijevaju i napreduju. Zato kad god mi bude teško i krenem se žaliti na online nastavu, sjetit ću se djece u Africi kojima je tablica na kojoj pišu kojekakvom kredom bila sreća i mogućnost uspjeha. Obavezujem sebe da se sjetim da je ta sreća od njih sada otrgnuta. Trebam da cijeni ovo što imam, jer ako niko drugi, to dijete iz Afrike bi dalo sve da može da bude na nastavi, bila ona na laptopu ili tablici koju mora da briše.“ – rekao sam sebi, sad već sa željom da moje riječi čuje svaki učenik koji bi se požalio na online nastavu.
A što se tiče slijepih, oni ne mogu progledati, a svi smo mi slijepi na svoj način. Vrijednost nečeg primjetimo tek onda kada bez toga ostanemo. Kad slijepi progledaju, svijet će biti lijepo mjesto, ma koliko im vremena trebalo da nauče razlikovati boje.