Posljednja dva mjeseca smo izloženi informacijama o virusu Covid-19, odnosno koronavirusu. Mediji svakodnevno usmeno i pismeno izvještavaju o stanju kod nas i u svijetu, većina dijaloga među nama ovih dana je na istu temu. Šta je to u Covidu, što nam je promijenilo svakodnevnicu, većina nas i ne zna. Ali pošto iz neznanja proističe strah, za sada se prilično uspješno pridržavamo mjera koje su propisali oni koji o njemu znaju dovoljno. A mi, iako u izolaciji, i dalje razgovaramo - ispod maski, preko prozora, Moodle-a, Skype-a ili Zoom-a.
Svako vrijeme nosi svoje breme, narodna je izreka. Koliko teško breme je bilo na našim leđima protekli period, koje su posljedice, a koje koristi pokazat će vrijeme koje dolazi. U svakom pogledu je ostavilo traga.
Kao jezičarki, lingvisti, nastavnici engleskog jezika, Covid ili korona je donijela mnoštvo noviteta. Putovanje na posao, živu riječ u učionici, smijeh i šale, torbu punu zadaćnica, sve je to zamijenio laptop. Prije samo dva mjeseca sam počela raditi online, snimati video časove,a sad mi je to toliko normalno i prisno, da stalno razmišljam kako ću uraditi sljedeći video. Međutim, da mi je samo malo prije korone neko rekao da to radim, dobro bih se nasmijala. Pa, mi ne dopuštamo učenicima da nas snimaju tokom časa, ne dozvoljavamo da uopšte koriste telefone, osim u posebnim prilikama.
Međutim, iako je moje iskustvo kao nastavnika u doba korone neprocjenjivo; ja zapravo želim pisati o jezičkim novotarijama koje smo u ova zadnja dva mjeseca ne samo prihvatili, već i ortografski i morfološki prilagodili našem jeziku. Neologizmi, bilo da su posuđenice ili prevedenice zajedno s koronom ili covidom su uletjeli u naš svakodnevni diskurs. Osim njih, neki već postojeći izrazi su počeli da se upotrebljavaju mnogo češće nego inače. Sa koronom smo iskombinovali čitav niz složenica, od virusa do derneka.
Termini poput klaster, pandemija, platforma, korona zakon, online učenje, socijalna distanca su nam već „ušli u uho“, i sigurno se njima koristimo; ali ako se vratimo samo na početak marta mjeseca, shvatit ćemo da se tada nismo ni distancirali, ni učili preko platforme, niti smo disali pomoću respiratora.
Da krenemo od klastera. Klaster sam poznavala kao lingvistički termin, klaster glasova koji se često pojavljuju zajedno, ali klaster kao mjesto u čijim se geografskim okvirima pojavljuje određena bolest, za mene je novi pojam. Pošto smo pratili instrukcije nadležnih, bili smo u karantinu (karantenu, karanteni?) ili samoizolaciji, klasteri su se jedan po jedan počeli gasiti, pa je Tuzlanski kanton danas i službeno korona free kanton. Bez klastera i u budućnosti, molim.
U školskom svijetu, krenuli smo sa online nastavom. „Online“ kao pojam je korišten i ranije, ali mu je upotreba skočila u zadnje vrijeme jednako kao i prodaja brašna u trgovinama. „Platforma“ je takođe postojala, ali i ona je tek s koronom dobila na važnosti. Tako mi nastavnici na nju uploadujemo video-materijale, postavljamo testove, share-ujemo linkove i poveznice, prisustvujemo webinarima i online sjednicama.
Korona, ili corona, kako god, izrodila je sa sobom i mnoge složenice, tako da danas govorimo o korona-zakonu, korona mjerama, korona kafi, korona tituli itd. Jedan od naslova na portalu www.klix.ba ovih dana je i „Staša Košarac ponudio ostavku na mjesto državnog ministra zbog korona-derneka“.
Ortografija, odnosno pisanje ovih neologizama, od kojih su neki i složenice nastale po uzoru na one na engleskom jeziku, za sada dopušta i korona- zakon i korona zakon, koronavirus, korona-virus ali i virus korona. Na kraju krajeva, nije bitno kako pišemo, bitno je da smo korona free.
Pandemija korona-virusa već ima mnoštvo negativnih posljedica, ali ipak možemo konstatovati da smo se u nekim aspektima života i obogatili. U kratkom roku smo usavršili znanja iz informatike, stekli nova životna i pedagoška iskustva, ali i obogatili svoj vokabular. U nadi da će ova neobična situacija uskoro biti iza nas, pozdravljam vas sve Wuhan shake-om.