S obzirom na to da ja govorim kako čovjek od svog rođenja obavlja misiju, svu ovu situaciju sa online nastavnom posmatrala sam kao dio te misije.
Vraćam se na početak. Priča o online učenju počinje 18. marta kada nam je razrednik u viber grupu napisao poruku: „Dobro veče, samo da vam javim da se kreće sa online nastavom.“ Ta poruka nije bila neki novitet, jer o tome je bilo govora i ranije, ali sada je bilo sigurno. Prva pomisao je bila – kako će sve ovo ići! Ja, Nejla, osoba koja ne voli tehnologiju! Nisam ljubitelj korištenja mobitela i računara, a da ne govorim koliko ne volim komunicirati sa ljudima putem društvenih mreža. Samoj sebi govorim da ćemo izdržati, bitno je da ostanemo zdravi, sve ovo je samo još jedan test u životu, baš poput onih u školi. Škola! Hvata me nostalgija dok pišem, nedostaje mi odvijanje nastave u učionici, prijatelji i profesori, školske brige i radosti.
Možda će na prvu djelovati da sve vidim crno i negativno, ali želim da iznesem svoje iskreno mišljenje i doživljaj kako online nastave, tako i obrazovanja općenito. Nisam ravnodušna osoba, uvijek o svemu pretjerano mislim, ali sa uvođenjem online nastave počela sam još više misliti i brinuti se. Jedna moja prezentacija u okviru online nastave koliko mi je muke zadala, toliko me i naučila. Zašto je spominjem? Tu prezentaciju sam radila četiri puta i tek četvrti put sam je uspješno poslala, kao da nikad nisam to uradila i uložila toliko sati vremena i truda. Moram priznati da se moj drugi pokušaj te prezentacije završio u suzama, jer sam radila oko 6 sati. Uporna osoba, ne odustajem, pisala sam profesorici, ona kaže da se odmorim i pokušam kasnije. Naravno, opet sam sjela od 9 sati navečer do 1 ujutru raditi istu prezentaciju o poznatoj arhitektici Zahi Hadid da bi se i ovaj pokušaj završio bezuspješno. Umorna, odustala sam i otišla spavati. Na času objašnjavam sve iznova profesorici, ona kaže da joj je žao zbog toga i da me razumije. Taj isti dan ja odlučujem i četvrti put pokušati, vjerujući da će me poslužiti četvrta sreća kad treća očito nije. I napokon, uspjela sam uraditi tu prezentaciju i poslati je uz jedan tekst. U tom tekstu sam objasnila koliko god mi je muka zadala ta prezentacija, toliko me istovremeno naučila, jer sam, radeći je, zaključila šta znači biti strpljiv i uporan, a ujedno sam zapamtila koja su poznata djela arhitektice te uvidjela ljepotu struke. Morala sam ovu prezentaciju spomenuti, jer baš ona me je potaknula na brojna razmišljanja o sebi, ljudskoj upornosti i osjećaju uspjeha kada nešto postignemo.
Prvi test iz Njemačkog jezika za vrijeme online nastave izazvao je u meni čudan osjećaj, ali i mnogo smijeha. Nisam imala struje nakon što sam poslala test, ukucala sam mobilni internet i zamolila profesoricu da mi kaže šta sam dobila. Stiže poruka: „Nejla, 2!“ Bila sam u autu i kroz smijeh mami govorim da sam dobila 2, nisam izazvala nikakve reakcije roditelja. Sigurna sam da u normalnim uvjetima i stvarnoj školi ne bih dobila 2. Priznajem, to je moja prva dvojka u srednjoj školi. Poslije toga pitala sam se da li je problem u meni. Razmišljam o tome da li će mi online nastava pokvariti i ocjene i znanje. Ali, tu još nije kraj. Građevinske konstrukcije i materijali predmet je koji stvarno volim. Javila sam se dobrovoljno da odgovaram. Uvijek mi je bilo dovoljno da prije ocjenjivanja samo pročitam lekciju, ali ovaj put sam više puta to uradila. Prvo online odgovaranje, ruke mi se tresu, imam ogromnu tremu. Profesorica, Amra i ja, okupljene ne u učionici već na ekranu, gledam u njih i pitam se kako će sad ovo izgledati. Dobila sam peticu, nisam briljirala, ni blizu tome, nije stvarna Nejla odgovarala. Možda će sad ovo biti smiješno. Samo nastava u učionici za mene je stvarna, a online nastava je viralna/nestvarna/nerealna. Kako posmatram nastavu, tako isto i vidim sebe – Nejla u školi je stvarna Nejla, a Nejla za vrijeme online nastave je viralna. Ocjene koje sam dobila pripisuju se meni i ono što sam uradila ili nisam, a to zapravo ništa nije djelo stvarne Nejle. Koliko god ovo bilo nelogično, tako je za mene.
Moja najveća muka i briga je Statika, smijem to izjaviti, kad je u pitanju škola, nastava, predmeti, učenje i ocjene. Predmet Statika i otpornost materijala zadao mi je najviše briga, nespavanja i straha i tražio vrijeme učenja i razumijevanja. Zvuči kao da je to nešto najgore, a zapravo nije, jer sve se može postići uz trud i rad, a mnogo je ljudi koju to dokazuju. Prvi test iz Statike prošao je dobro, dobila sam 3, svojom greškom, iako sam znala za 5. Nisam baš skromna, ali smatram da imam pravo, bar kad je to u pitanju. Učenica koja plače zbog četvorke sada je bila sretna jer je dobila trojku. Da me ko vidio prije testa ili da je bio tu za vrijeme testa rekao bi da nisam normalna. Zbog tolike treme ja nisam bila u stanju držati olovku i linijar, ruke su mi se tresle. Profesorica me sigurno gleda, kao i ostale, a ja se samo nadam da niko ne primijeti preko kamere koliko sam uznemirena. Od odlične učenici, sa najvišim prosjekom, ja sam odjednom neko ko se suočava sa lošim ocjenama, ne zbog neučenja i nerada nego zbog drastične promjene koja mi ne godi pa mi se čini da se mnogo patim. Trebam odgovarati Razvoj arhitekture da potvrdim peticu, priključim se času, a ono me izbaci, čitav čas sam provela u čekaonici i pitala se da li profesorica misli da radim sve namjerno. Istina, nisam učila, ali rekla bih to kad bi me pitala. Bila sam vidno iznervirana jer nije to prvi put da se ne mogu priključiti času, to je problem kod online nastave. U ponedjeljak ujutru ja ustajem da bih ponovila Razvoj arhitekture, imam opet šansu da odgovaram, tražim fajlove da ponovim i ne pronalazim ih. Knjiga je, ipak, carica čuvanja znanja, zaključujem.
Početkom juna radimo modularni test iz Statike, a nadam se da je jasno koliko mi je taj predmet važan. Bila sam sigurna da sam test uradila dobro i da će sve proći kako treba, ali prevarila sam se. Prvi zadatak Nejla je pogrešno prepisala, ali i dalje je postojala nada da dobijem bar pozitivnu ocjenu. Međutim, profesorica kaže da mi je samo treći zadatak tačan. Ja, poprilično, iznenađena. Zanima me šta sam pogriješila, gledam svoj test i vidim sinusi i kosinusi od uglova nisu tačni, pitam se kako sam ja to tako uopće napisala, te stvari znam napamet, ali ipak sam računala preko digitrona. Shvatila sam da je očito problem bio u tom digitronu, jer treći zadatak je tačan, a taj sam rješavala pomoću kalkulatora na mobitelu. Došla sam kasno kući i odmah uzela digitron u ruke, provjerih da li sam u pravu, i stvarno se ispostavilo da jesam. Dobila sam ni manje ni više nego jedinicu. Odličnoj učenici kao meni to je samo još jedan test, nije mi žao. Prije ne bih rekla tako, ali kako život odmiče, a s njim i online nastava, sve pokušavam vidjeti pozitivno pa tako i ovo.
Zašto sam sve ovo navela? Zato da podijelim sa vršnjacima, profesorima i drugim ljudima svoja dešavanja za vrijeme pohađanja online nastave, a to su samo neka od svih dešavanja, zahvaljujući kojima sam štošta naučila, ne samo o struci nego i o samom životu.
Govorilo se o tome da profesori zatrpavaju učenike, da se silno gradivo obrađuje, roditelji se žale, djeca nemaju vremena ni za što itd. Donekle, to je istina. Možda te silne prezentacije jesu zamarajuće, ali nema baš puno opcija da se učenici ovim putem ocjene i privole za rad. Tako je lakše dobiti dobre ocjene, uglavnom je učenicima bolja opcija raditi prezentacije u PowerPointu ili MS Wordu nego učiti za testove u stvarnoj školi.
Smijem se dok ovo pišem, "prednost" za učenike u online nastavi jest prepisivanje i varanje, dogovaranje, pretraživanje na Googleu, neko drugi može nam uraditi test. To jeste "prednost" za učenike, ali loša prednost. Neću reći da nikad u životu nisam prepisala, ali svaki put kad to učinim imam ogromnu grižnju savjesti, naprosto tu svoju grešku uvijek priznam nastavniku ili sad profesoru. Sljedeća "prednost" jesu izostanci sa časova. Moglo se čuti i kad to nije istina da je nestalo struje, da je loša konekcija, da se neko zaboravio prijaviti na čas, da je neko prespavao i brojni drugi izgovori. Kako da znamo jesu li istiniti? Svi mole Boga da ne budu na času, a kad smo na stvarnoj nastavi, oni su najsretniji kad je profesor iz nekog razloga odsutan. Priznajem, i meni odgovara da nekad odmorim, ali draže mi je vidjeti da profesori obavljaju svoju dužnost. Ali, ne trebaju samo oni obavljati svoju dužnost, već i mi, učenici.
Učenici se moraju probuditi, više pažnje posvetiti učenju i obrazovanju, učestvovati na neki način u obrazovanju koje i postoji zbog nas. Ali, poštujmo ljude koji nas uče!
Ne mogu završiti ovaj tekst, a da ne izrazim svoje nezadovoljstvo ne samo online nastavom nego i redovnom nastavom u školi. Pita li se iko u ovoj zemlji zašto mladi ne nastavljaju obrazovanje u Bosni i Hercegovini? Da, mnogo je razloga. Budimo realni, nismo razvijena država, tražimo krivce u drugima, a podjednako smo sami krivi. Zašto je to tako, da li je u pitanju politika, ljudi na vlasti koji nisu dovoljno obrazovani, a koji gledaju samo sebe, loši odnosi sa drugim državama, ekonomija ili narod? Mi ne ulažemo dovoljno u obrazovanje. Čitam rezultate testiranja učenika! Gdje je tu BiH i kad ćemo mi dobiti ono što zaslužujemo? Imamo predmet Informatika, odmah za taj predmet se veže računar i internet. Sve škole u Bosni i Hercegovini nemaju računare, a o internetu da ne govorim. Informatički nismo pismeni. Neki dan slušam radio, kažu da se stvara sve veća ovisnost o mobitelima i računarima. Doduše, svi uglavnom koristimo mobitele, lakše je nego računar. Uz tu temu govorilo se i o informatičkoj pismenosti, ona ne podrazumijeva samo korištenje društvenih mreža poput Instagrama, Facebooka, Vibera, Twittera, WhatsAppa, Snapchata... ili nekih drugih. Moja struka zahtjeva da znamo koristiti program Auto CAD, program koji nam služi za crtanje, pravljenje projekata. Da li mi znamo to koristiti? Ne znamo, nismo učili u školi. Zašto? Zato što mi kompjutere ni ne uključujemo, a kamoli da šta radimo na njima. To nije situacija samo kod nas, kod mnogih je, informatička pismenost podrazumijeva da znamo raditi u nekim programima, napraviti dokument, prezentaciju, slati neke fajlove, zatim programirati. Trebali bismo u školama imati projektore, dovoljno prostora da se održi neka predstava, internet koji bi nam pomogao u radu i istraživanjima. Ne ulažemo u kulturu, umjetnost i sport. Toliko imamo talenata na svim poljima među učenicima, druge države bi od njih napravile ličnosti o kojima bi se govorilo, ali ne, kod nas se na to ne obraća pažnja. Nema sadržaja koji privlači nas, mlade ljude, vidimo i osjećamo da nas niko ništa ne pita i da nas ne sluša. Jednom prilikom, na radionici sam čula izreku : “Ako želiš uništiti jedan narod, uništi mu obrazovanje.” To me navelo na razmišljanje. Smatram da obrazovanje igra veliku ulogu u gradnji jedne kompletne ličnosti. Ljudi nam mogu oduzeti neke stvari, znanje ne mogu niti će kad moći.
Ali, vratimo se na online nastavu. Dvadeset i pet minuta, koliko je čas trajao, je jako kratko vrijeme da bi se sve objasnilo i da bi svi učestvovali na času. Ipak, moram priznati, da su se i profesori i učenici odlično snašli u ovome. Određeni časovi su postali zanimljiviji, jer smo sada mogli poslušati neku pjesmu, pogledati film, slušati muziku itd. Također, kad su u pitanju stručni predmeti, gledamo video na YouTubeu i čitamo zanimljivosti, što se vjerovatno ne bi desilo na redovnim časovima u školi. Na času Tjelesnog zdravstvenog odgoja gledamo vježbe i radimo iste, da ne bi postalo monotono i da ne zapostavimo važnost fizičke aktivnosti. To su prednosti, ali opet nastava u učionici je zdravija i dinamičnija, tad odmaramo od mobilnih uređaja, a ovako ih previše koristimo. Nije euforično, da tako kažem. Uglavnom su nam isključene kamere i mikrofoni, profesori ne znaju ni kome pričaju, neki se javljaju, aktivni su, daju sve od sebe i kad je u pitanju ova nastava. Profesori i učenici su dokazali da ni ova situacija ne može spriječiti prenošenje znanja, kao ni njegovo primanje. Opet govorim o samoj sebi, kod mene je uglavnom kamera stavljena na off i mikrofon na mute. Profesorica Njemačkog jezika, jednom prilikom, na času pita gdje sam i kako sam. Šutim... U sebi je molim da me ne pita ništa, nisam u stanju da odgovaram ni na šta. Nakon nekoliko minuta profesorica opet govori: „Nejla, gdje si?" Ne odgovaram, ona govori: "Nejla je, izgleda, Bogami zaspala." Tad sam odgovorila samo da nisam. Ne, nisam zaspala, nisam spavala tokom online nastave, pratila sam sve, ali nisam govorila. Jedino što bih možda rekla bilo je dobro jutro ili dobar dan i doviđenja. Inače sam aktivna, ali ova odlična učenica se već na početku online nastave umorila, ovakav način nastave nije joj se uopće svidio. Online nastava odgovara za period od nekoliko dana, ali za dugoročan period - ne, bar meni.
Razmišljam, kada ne mogu u školu ako sam bolesna ili iz nekih drugih razloga, tada bi bilo divno imati online predavanje ili materijal dostupan na nekoj platformi, ne bih ništa propustila niti bih koga zamarala. U slučaju nužde to je odlična zamjena za nastavu u učionici.
Naravno, neke online prakse bi se možda mogle zadržati i nakon online nastave. Za te stavke škole bi trebale imati tablete ili laptope. Lektire i eseji se mogu pisati u Wordu, učenici bi tako ujedno i savladali neke programe i naučili pravilno pisati tekstove u Wordu. Čas bi bio zanimljiviji kad bismo mogli pogledati neku prezentaciju urađenu u PowerPointu, umorimo se od pustih referata i plakata. Samostalna istraživanja su zanimljiva, tako bi se učenici još više zainteresirali i naučili nešto mimo gradiva. Kvizovi su također odlični, možemo puno toga naučiti i zapamtiti, a zabavljamo se i čas nije monoton. Filmovi, snimci, fotografije učinili bi nas malo življima. Djeca, odnosno učenici, školu i obrazovanje shvataju kao nešto što se mora, a zapravo to nije tako. Svi znamo da je ”od kolijevke do groba najljepše đačko doba”, to je istina. I u cijeloj ovoj ružnoj situaciji, obrazovanje je lijepo, učenje i znanje je lijepo, to je osjećaj vlastitog rasta, umom i duhom. Koliko god da mi se nije svidjela online nastava, opet je imala svoje čari. Zahvaljujući njoj nije izgubljena godina.
Kap je onoga što znamo, a more onoga što ne znamo, to ja znam često reći. Samo tu kap trebamo učniti što većom i jačom, baš poput kapi kiše – ako je kiša je slabija onda su i kapi manje, a kad je kiša jača, i kapi budu veće. Ta kiša može prouzrokovati katastrofe, ali kad je znanje u pitanju može se desiti sve, samo ne katastrofa. U znanju je moć. Mi tokom čitavog života učimo, sve do svoje smrti.
Desetog juna 2020. godine završila sam drugi razred srednje arhitektonske škole. Sretna sam, napokon ću moći da odahnem i "bacim" mobitel iz ruku, neka bude malo bez mene, zasitili smo se jedno drugoga. Slijedi odmor od svega, mobitela, interneta, nastave, prezentacija, ocjenjivanja... Vjerujem da nas je sve cijela ova situacija naučila puno toga, da njegujemo prave vrijednosti koje su danas zapostavljene, učenje, brigu o drugima, povjerenje i slogu. Obrazovanje ne smije da trpi, zbog bilo čega, nadam se da smo sada svi shvatili koliko je ono bitno, moramo učiti da bismo na kraju naučeno mogli primijeniti i raditi, stvarati, ili, na kraju krajeva, da bismo mi bili oni koji podučavaju. Moramo sebe promijeniti, oblikovati, graditi kao ličnost da bismo onda promijenili i sve ostalo, prvo krećemo od sebe. Čestitam svima koji su učestvovali u online nastavi, prosvjetnim radnicima i učenicima. Uprkos svim poteškoćama, od slabog interneta do upada nekih drugih i nepoznatih ljudi na čas, nastava se završila. Uspješno je sve završeno. U nama svima živi nada da ćemo početkom septembra sjesti u klupe, školske klupe. To bi bilo divno...