Studiram književnost.
Dosad sam, između ostalog, u učionici, naučila tri stvari.
- Naučila sam da je književnost laž. Ali da je treba povezivati sa stvarnošću.
- Naučila sam i to da postoji razlika između komedije i tragedije.
- I još sam naučila da je nastava u BiH indoktrinirana. Ali i da nije takva.
A sada se, zahvaljujući online nastavi, pitam, isto, tri stvari.
- Ako je književnost laž i ako je takvu povežem sa stvarnošću, je li onda stvarnost laž?
- Ima li mene u nekoj komediji ili tragediji?
- Ko u nastavi izvlači deblji kraj – ona strana koja kaže da ima indoktrinacije ili ona druga koja kaže da nema?
Pokušat ću sumirati gradivo s online predavanja.
Kiklop je jednooki gad, Polifem, mitska ličnost koja je Odiseja napadala u njegovim lutanjima oko rodne Itake, a koja su opisana u poznatom Homerovom spjevu Odiseji. Taj motiv preuzeo je hrvatski književnik Ranko Marinković da bi napisao roman Kiklop u kojem je prikazao propast čovječanstva dolaskom jednookog kiklopa – Drugog svjetskog rata, za kojeg kaže da je ljudožder. Marinkovićev Odisej jeste Melkior, intelektualac, koji čini sve da izbjegne služenje vojnog roka i umakne ratu. Međutim, postoji velika razlika između ova dva lika jer Odisej pobijedi Polifema i dođe na Itaku, a Melkior ide u susret ratu pužući, što znači da se predao. Velika je razlika u kraju ova dva djela, baš kao što je velika i vremenska razlika u njihovom nastanku. Ono što ih povezuje jeste činjenica da se oba lika bore za pobjedu nad kiklopom.
Bore se znanjem, mudrošću, lukavstvom, snalažljivošću.
Smatram da cijelo čovječanstvo u svakom trenutku svoga postojanja ima Kiklopa koji mu prijeti uništenjem i protiv kojeg se treba boriti. Svaki narod. Svaka država. Svaka generacija. I svaki pojedinac. Ubijeđena sam da su i književnici koji su se pojavili u periodu od Homera do Marinkovića na to ukazivali, samo svoje Kiklope nisu eksplicitno imenovali.
I naše vrijeme ima svog Kiklopa. Reklo bi se da je to COVID-19, ili Korona. Zanimljivo: Kiklop – Korona, čak su i u nazivu prva slova ista.
Nisam ni Homer ni Marinković, i nemam njihov talenat za pričanje ili pisanje, ali mogu reći da znam odgovor na Hamletovo pitanje (ako je pitanje) Šta je tru(h)lo u državi Danskoj?
Obustaviše nam cijeli život marta ove godine, iako se niko tome nije nadao. Nakon određenog vremena izolacije, pomislih da neko s nama pravi komediju, ali tu konstataciju brzo odbacih jer se sjetih da se u komediji trebaju u neočekivanoj situaciji (a koju mi imamo) i likovi pokazati drugačijima u odnosu na svakodnevnicu, tj. trebaju pokazati svoje pravo lice kako bi bili ismijani. A taj Neko, ko nam je to pokušao prirediti, nije uspio jer su sve situacije za nas jednake – mi u svakoj pokažemo pravo (i jedino) svoje lice. Onda se sjetih da nije, nedajbože, tragedija s nesretnim krajem, ali dobro je – nije ni to jer nam ipak za nju trebaju tragični junaci s uzvišenim idejama, i nismo doživjeli katarzu (možda je do kraja pandemije doživimo?). Šteta jer smo mogli postati popularni u oba slučaja.
U svemu tome mi se ne dadosmo zbuniti. Bilo je odmah jasno ko zna i šta zna, koliko zna (i treba da zna). Svjesni svake opasnosti koju bi nam z, n ili ati iz glagola znati moglo dati, dobismo jednoglasno naređenje: škole i fakulteti ne smiju se otvoriti! Budući da se dobar glas daleko čuje, profesori se odmah upitaše – šta s ispitima? Tako dođe prvi profesor: ispit se neće održati online! Za njim dođe drugi profesor: ispit će se održati online! A ovi treći nisu nikad ni odlazili da bi ponovo došli: glasajte kako želite raditi ispit! Živjeli treći – napokon da neko misli na slobodu studenata!
Dođu onda i studenti. Prvo oni koji žele online, pa drugi koji bi u učionici. A živjeli oni treći kojima je sve svejedno. I oni isto nisu nigdje odlazili.
Iako smo pokazali da smo vrsni književnici (dramtičari!) i jezičari (glagol znati!), to nije bilo dovoljno, pa smo u online nastavi dobili konkurenciju – informatičare (o matematičarima nećemo). Zbog toga treba imati razumijenja prema onim profesorima i studentima koji žele ispit online.
Da što bolje prođu ispiti pa kako god:
Živjeli i Polifem i rat – ljudožder, i svi Kiklopi između njih i svi Kiklopi poslije njih! I oni vidljivi i oni nevidljivi. I pojedinačni i kolektivni. Pa tako i ovaj naš (ili naši?) – vidjeli ga mi ili ne, htjeli ga vidjeti ili ne, vidi on nas iako ima samo jedno oko, a mi nosimo naočale (ne sunčane). Bogami on vidi dalje od nosa.
Kiklop – Korona, Korona – Kiklop. Dobro se slaže, zar ne? Dobro je što smo ga / je upoznali samo izvana, i dobro je da nije ostao / ostala duže jer smo nakon svih silnih predavanja zaključili da zaista smrdi. I što je najgore, zavukla se i tamo gdje je sve bilo dobro zatvoreno, tako da nam ne preostaje ništa drugo nego još jedno #stayathome. A to, naravno, ima prednosti jer je jedino tako moguće #staysafe i #stayhealthy.
Zato što shvatam značaj ove tri rešetke, na kraju bih da se u svoje ime, kao i u ime svih studenata koji razmišljaju kao ja, zahvalim cijelom #virtual svijetu koji nam je omogućio realizovanje online nastave tokom pandemije #coronavir. Zahvaljujem se zato što smo mogli:
- jesti i piti za vrijeme predavanja ako smo bili gladni i žedni, bez da nas profesor opominje (#washyourhands),
- istovremeno biti i na predavanju i u pidžami (#quarantinelife),
- ugasiti mikrofon i ne odgovoriti profesorima na pitanje (#stressfree),
- objaviti #photooftheday s kolegama uprkos #socialdistance.
Zahvalnost (zaista) dugujem svim onim koji su pokušali unaprijediti naše opće znanje omogućivši pristup svojim dokumentima, časopisima, stripovima, knjigama, serijalima, muzejima i galerijama #allaroundtheworld, kao i svim svojim profesorima koji su ovaj semestar pokušali okončati u skladu sa silabusom i tako pokazali šta znači #beresponsible.
I da, zamalo pa zaboravih, indoktrinacija – ko bi sad znao reći je li postojala ili nije.
- S.
Ipak, predavanje o Kiklopu nisam mogla lahko zaboraviti, pa sam, kao studentica i buduća nastavnica, ali i kao odgovorna građanka, za svaki slučaj odlučila napisati pismo (ne mejl zbog mogućnosti pada sistema) tom Kiklopu jer bolje je reagovati na vrijeme (I Djedu Božićnjaku pišemo prije Božića). Imala sam samo jednu molbu (treba biti učtiv i dobar) i jedno pitanje (ko pita ne skita). Pismo donosim u cjelosti.
„Dragi Kiklope,
vjerujem da si jako dobar, zato ti i pišem, i molim te da me pustiš još malo da vidim svijeta, da još jednom odem na nargilu i još ove godine pogledam šta je u Zarinoj ljetnoj kolekciji.
Kiklope, izvini što te ovo pitam, ali mi kažu da se protiv tebe treba boriti, a mene zanima da li to mogu iz svog kreveta ili iz kafića (otvoren je), kafom ili mobitelom?“
Izostavim potpis – bolje je anonimno.
Ako nekoga zanima da li sam dobila odgovor – jesam. Iako je bio vrlo kratak. Naime, pročitavši pismo Kiklop se zbunio jer mu, kako kaže, nije bilo jasno kako mu neko istovremeno želi biti i prijatelj i neprijatelj, i kako da se neko želi protiv njega boriti njegovim sredstvima?
Još je dodao nešto kao „znanje je moć“, s konstatacijom da je to nekad davno čuo, ali da nije siguran od koga. Žurio je na ručak, pa će se pokušati sjetiti dok bude jeo.