Početak 2020. godine, raspust, nema snijega-nema veze jer ima ludorija, u trenu poče drugo polugođe, a mi školarci se vazda žalimo što plandovanje duže ne traje.
Pošto se mi djeca, ne bavimo politikom, a bogme ni praćenjem medijskih zbivanja na planetarnom nivou, jer apolitični, pomalo hipi roditelji kažu da imamo pametnijih stvari za slušati i gledati od epidemije mediokriteta na televiziji, tako je i meni riječ pandemija bila poznata samo kao definicija( ali nisam ni pomislila na stvarnu definiciju, već nešto kao epidemija budalaštinja koje ljudi čine, pa sada proširena na cijeloj planeti Zemlji ili možda neka nalik na filmsku: Zombi epidemija? ). Kako sam se samo prevarila. Ispade stvarna najstvarnija pandemija, mislim, znam da ih je bilo nekoliko u prošlosti, ali sad? U 21. stoljeću?
Znači, proljeće na pomolu, brige oko svakodnevnih školskih zadataka, časovi matematike, jednom riječju užas, jer Bože, nema se vremena za sve stići..naučiti, a ja sam navikla da budem primjeran učenik.
I onda odjednom, nema škole. Pažnja! Pažnja!
“Idite kućama, vidimo se za dva tjedna, čuvajte se, pazite na zdravlje, to je najbitnije...hara epidemija.” Opasna, nosi naziv Korona – zvuči kraljevski, ali napada svakoga... eto barem nešto bez predrasuda.
Meni je Korona u prvi mah zazvučala spasonosno. Taman, malo odmora, a imat ću vremena i da utvrdim gradivo koje mi zapinje. Znači, top! Odlično. Ionako je to predpostavljam još jedna prenapuhana laž kojom nam pumpaju glave... et...
U narednim danima, shvatih koliko sam bila u zabludi. A i da nisam bila, valja se pridržavati svega, jer masovni strah ti baš i ne ostavlja mnogo prostora za manevar.
Prvo bjesomučno praćenje vijesti iz svijeta i regiona po prvi put u životu (moram reći da su vijesti baš dosadne i ogavne), pa pojava prvog zaraženog u BiH, zabrinuti izrazi lica mojih roditelja.
I nije mi više bilo zabavno…
Majka i otac su sada još više bili na poslu, maske, rukavice, procedure oko dezinfekcije, preplašenost moje braće i mene zbog toga što su vani sa ljudima, naše povremeno izlaženje da udahnemo vazduha pazeći da kontakte s drugima svedemo na minimum. I opet vijesti koje čini mi se dopru do tebe htio ti to ili ne, čineći te preplašenim još više: “Raste broj zaraženih!”.
No, najteže je bilo kada su nam zabranili izlaziti van, i mi djeca bez obzira na sve što se dešavalo, to ipak nismo mogli pojmiti. Majka je rekla: “Naviknut će te se, brzo će sve po starom, raditi ćemo zabavne stvari u kući..“. A znam da je i njoj bilo zlo, pogotovo radi nas. A kada su objavili da se drugo polugođe škole neće nastaviti, već će se odvijati on-line, mi smo pomislili da je to super, barem nešto “cool”.
I tu sam se prevarila.A to je greška broj dva.
Meni lično, kao učenici osmog razreda je iskustvo sa online školom bilo užasno. Ne zbog nastavnika i gradiva, ne zbog načina na koji su lekcije prezentovane, a bile su dosta kvalitetne, pogotovo na Google Classroom-u koji je moja škola koristila...već nisam ja taj tip.
Uvijek sam učila, uvijek sam se trudila, ali jednostavno nisam dijete koje može usvojiti nove lekcije na suhoparan način, bez vizuelne interakcije sa predavačem. I pogotovo u ovakvoj situaciji.
Nedostajalo mi je jutarnje polaženje u školu, isto ono od čega sam se netom prije htjela odmoriti, nedostajalo mi je da čujem graju kroz hodnike škole, da čujem kako nastavnici predaju lekcije. Znači, ljudski glas uživo. Lekcija uživo. Može i onaj glas koji baš ne volim i predmet koji ne podnosim, samo neka je uživo.
I slijedi to, da nikada nisam popustila u učenju kao sada, sve mi je bila jedna užasna zbrka, tovar nabacanih riječi za pročitati, za naučiti, a nemam volje, buljim u mobitel i bole me oči...pogledam napolje kroz prozor - hoću napolje. Hoću da prošetam, potrčim, pa tek kada se vratim uzmem udžbenike i bilježnice i učim kako sam navikla. Ovako ne mogu, neću. Čak i knjige koje svakodnevno čitam postadoše dosadne. Kada ti uskrate slobodu kretanja, i usade strah od bolesti, onda ti nije ni do čega. Barem meni nije bilo. Kažu da ovakva situacija kod nekoga budi kreativnost, kod mene je ubija.
Elem, nekako sam na jedvite jade uspijela proći sa odličnim, tako da gledano sa strane toga da su se svi nekako tokom on-line nastave “čudesno“ popravili kao učenici, trebalo bi me biti pravo sramota. Čuj, na jedvite jade, a inače sam u stvarnosti odličan učenik. Sa druge strane, nisam ja kriva što sam ipak dijete koje preferira tradicionalni način nastave.
Hej, pa do jučer ste nam govorili kako previše vremena provodimo za kompjuterima.
Moram napomenuti da je što se mene tiče on-line nastava dobar izbor, ali u slučajevima kada su djeca odsutna zbog bolesti, takmičenja i sličnih stvari, pa dobro dođe da se ne zaostaje sa gradivom. Inače, jok.
Sa druge strane moj stariji brat, novopečeni gimnazijalac je najzad, uslovno rečeno, počeo briljirati u nekim oblastima.
On inače ne provodi mnogo vremena vani, pa mu zabrana izlaska uopće nije teško pala, a sjedenje za računarom je ionako sastavni dio njegovog života, tako da je u njegovom slučaju on-line nastava bila pun pogodak.
Moj gore pomenuti brat je tipičan kampanjac. Nauči kada treba da popravi ocjenu, a uglavnom „lebdi“ kroz školu pamteći teze iz profesorskih predavanja i po potrebi ih nadograđuje kroz razgovor sa roditeljima ili surfajući po Njegovom Veličanstvu Internetu.
Uglavnom, vazda je koristio svoje prilično impresivno opće znanje da poboljša pojedinačno neznanje iz određenih predmeta, uz posjedovanje tvrdoglavosti koja ga je uvijek tjerala da striktno odbija učiti gradivo iz predmeta koji po njegovom mišljenju nisu “potrebni u životu“.
E, pa za takvog kakav je on, on-line škola je ispunjenje sna, mislila sam.
Opet sam pogriješila.Treća greška.
Znači, pored svakodnevnog odlaska na posao, vođenja kućanstva i konstantne brige oko zaštite od virusa, naša majka je najviše vremena provodila animirajući moga starijeg brata da počne istraživati razne školske i naučne oblasti, te da u njima pronađe zanimljive stvari.
Kako se samo trudila, da je i meni njena čas namrgođena, čas zabrinuta i očajna grimasa na licu bila na vrh glave...da je došlo dotle da sam počela sanjati njene riječi: “Sine, jesi li pročitao lekcije, molim te nauči to. Sine evo stigao je mail, jesi ga pročitao, hajde dođi ovamo pa ćemo zajedno“. Znači, divim se upornosti. I uspjelo je..U procesu on-line nastave, moj brat je, nakon što je shvatio da nema gdje pobjeći od majčinog konstatnog nabrajanja, izabarao jedini izlaz- da uči. Po prvi put u životu. I našao je pregršt zanimljivih oblasti iz predmeta koji ga do jučer nisu ni zanimali, složio se sa tim da Matematika i Fizika mogu biti zanimljive, da je Biologija super. Jezike je uvijek volio, ali Latinski je odjednom postao ekstra super, a Hrv/Bos/Srp gramatika i književnost su mu legli kao budali šamar-znači u njemu čuči neki dobar pisac, ako sve drugo propadne.
I sav ponosan na samoga sebe, završio je školsku godinu nenadano dobro.
Majka kaže da je u njegovom slučaju on-line nastava pravo otkrovenje, jer je kao što već rekoh on tip učenika koji ne praktikuje mnogo konverzacije sa profesorima, a nije ni nametljiv...uglavnom, ovo je izgleda bio pravi način učenja za nekoga poput moga starijeg brata.
Nakon jednog velikog minusa za on-line nastavu u slučaju broj jedan-moj slučaj, ovo je veliki plus u slučaju broj dva-stariji brat.
Sada slijedi šlag na kraju.
Imam i mlađeg brata.Osmogodišnjaka.Učenik trećeg razreda Osnovne škole.
Dijete koje je svim svojim bićem upućeno na razgovore I igru sa drugom djecom i ljudima, na izlaske vani, na razne sportove. Dijete koje obožava ići u školu sa drugarima, smijati se, konstantno pričati. I takav kakav je, malen i veseo, najgore je podnio situaciju koja nas je zadesila.
Prvo mu nije bilo jasno zašto ne može izlaziti vani, a onda je svaka dva-tri dana imao napade plakanja i tuge, što je užasno za tako malo (da dodam: najslađe sekino na svijetu) dijete.
A kada je počela TV–škola, nastala je prava pometnja. Mnoge lekcije se uopće nisu slagale sa onime što je on učio u školi, odnosno njegov razred je već odavno prešao i usvojio to gradivo, pa mu je ponuđeno bilo dosadno. Da ne pričam o tjednim promjenama učiteljica koje su predavale gradivo u TV-školi, i neviđenom protivljenju praćenja bilo čega što ne predaje njegova učiteljica Jagoda. Majka, otac i ja smo na sve načine pokušavali da ga odobrovoljimo, da mu objasnimo kako se mora malo strpiti. Kako će za tren proći i ovakva školica, kako će uskoro moći opet van sa drugarima, ali uzalud.
Plakao je skoro svakoga dana, želio van, želio svoje drugare i učiteljicu.Svoj fudbalski teren i svoju nastavnicu klavira. Uživo. I onda je prestao plakati, ali je počeo strahovati.Od neuspjeha u školi.Majka je, kada nije bila sa starijim bratom prateći njegovo učenje, bila sa mlađim prosto nadgledajući njegove zadaće. On je sve radio samostalno, ali je to trajalo satima. Napisao bi par rečenica, pa onda „kršio“ ruke, pitajući šta ako dobije četiri? Majka mu kaže da neće dobiti ništa sem petice, jer se trudi i sve je super, ali on joj ne vjeruje....pa opet sati kuknjave i provjera, ispravki već urađenoga. Sreća, pa mu Matematika super ide oduvijek, jer da ne ide, bilo bi još gore...
Moj mlađi brat je, od kada se rodio čini mi se odlučio u svemu biti u vrhu, tako da se apsolutno trudi da u svemu što radi bude perfektan, a ovakva situacija je kao i svima nama poremetila njegov mali svijet. Znači, on-line nastava definitivno nije za moga mlađega brata bila ništa više osim zabrinutosti neprimjerene za malog dječaka, a ja smatram da je tome pridonijelo i to što nije bilo od početka omogućeno da barem maloj djeci u nižim razredima predaju samo njihove učiteljice. Kasnije se to nekako sve dobro završilo, jer se njihova učiteljica potrudila slati im zadaće koje ona zadaje i čula se sa njima, i tako su priveli školsku godinu kraju.
Znači još jedan minus za on-line nastavu u slučaju broj tri-mlađi brat.
Ovo nije dobro za malu komunikativnu djecu.
Najgore je u svemu ovome čini mi se prošla osim nas djece, naša majka.Da je on-line nastava potrajala još tjedan dana, ja mislim da bi nju odvukla kola Hitne pomoći. Ozbiljno.
I dobila bi dijagnozu neke bolesti uzrokovane prevelikim stresom, tipa „Koronitis školikus sindrom“.
Ali, šalu na stranu.
Kada se sve sagleda u cjelini, dobro smo se mi svi uspjeli u kratkom roku sabrati i kako-tako prilagoditi na novonastalu situaciju. Definitivno, ovo iskustvo ne bih opet poželjela ni svojoj obitelji, a ni sebi, niti ikome...iako je doduše nekima odgovaralo, ali ipak..
Nakon pluseva i minusa, i tri primjera sa nas troje djece u obitelji, smatram da je on-line platforma dobra stvar kao dopuna za učenje uz redovnu nastavu. Inače ne.
U rijetkim slučajevima, poput mog pomenutog starijeg brata, probudi se u nekome znatiželja i volja za korištenjem informatičkih pogodnosti za nešto drugo osim igranja igrica.
Inače je nužno zlo i raj za prepisivanje i dobivanje nezasluženih dobrih ocjena.
Moj slučaj je več poznat-znači ne, ja sam jedina popustila dok je trajala on-line nastava,a ne ni za malu djecu poput mog mlađeg brata.Meni treba tradicionalno učenje, maloj djeci treba njihova učiteljica.
Svoj djeci treba sloboda kretanja, govora, kontakt sa prijateljima.Pa i ta škola voljeli je mi ili ne, treba nam. I svi smo je poželjeli onakvu kakva jeste, e sad na nama je da li čemo to priznati ili ne.