Na kursu sam. Kao i svake druge srijede ili ponedjeljka u zadnjih 8 godina. Podučavam ljude jeziku one zemlje u kojoj svi oni vide svoju budućnost. Upravo smo na slušanju nekog komplikovanog B1 teksta. Zvoni mi telefon, zove sin iz Sarajeva. Zna dobro da sam u to vrijeme uvijek na istom mjestu i ako se javlja, obično je to onda tek poruka. Odmah se aktivira majčinski alarm, nešto je hitno. Javim se. Kaže, stigla je naredba sa Univerziteta, obustavlja se nastava zbog korone. Naravno, uspaničim se. Još su svježa moja ratna (ne)iskustva, kad sam i ja poput njega, napuštajući Sarajevo, mislila da će sve brzo proći.
Mjesecima prije toga priča se o tom nekom virusu, tamo negdje u Wuhanu, naivno se pletemo u vlastitu zamku da se to događa samo drugima, daleko od nas.
Stiže naš sarajevski student u svoju provinciju. Valja sad njemu i ovom mlađem objasniti da se to događa upravo nama, da cijeli svijet polagano zatvara granice, da je neizvjesnost jedino što je u ovom momentu posve izvjesno.
Novi način života, nova podjela poslova, svi smo u panici – hoće li izdržati naš krhki internetski sistem, koliko su naši laptopi sposobni i spremni da odgovore zahtjevima virtualne nastave. Početak katastrofalan. Direktor i pedagog kao da se utrkuju ko će poslati više tabela, procjena, izvještaja, uputa.
I ja svoje đake zasipam novim informacijama, uredno i savjesno prenosim ono, što su meni, isto tako uredno i savjesno prenijeli drugi. I sve je hitno, najkasnije do sutra, a najbolje još danas!
Taj prvi, pred-virtualni vikend okarakterišem kao jedan od najstresnijih u životu. I štitna me podmuklo upozorava da usporim. Ne čudi što se neke kolege nikako ne javljaju. Teško se odjednom nositi sa svim tim.
Oformim niz viber grupa, mobitel mi stalno „pišti“, stižu poruke. Valja se pripremiti za ponedjeljak, a moji dečki planiraju izaći u grad.
„Pa subota je, draga mama, pun je grad, samo ti paničiš“.
Uključujem oca da svojim autoritetom nadjača mladalačke nagone. Srećom, ostaju kod kuće! Usput molim Boga da se zatvore teretane i kafići, jedino tako ću ih uspjeti zauzdati.
Ponedjeljak je, prvi u prvoj sedmici virtualne nastave, zuji ZOOM, izranjaju imena mojih učenika u „sobi za čekanje“. Puštam ih na čas, svi smo vješto postavili forografije iz nekih ljepših vremena – počešljani, umiveni, našminkani. Sad komuniciram samo sa fotografijama. U podsvijesti mi bojazan – imam li dovoljno brašna, gdje ću nabaviti germu, hoće li moja mati shvatiti ovo ozbiljno, tek je došla iz banje.
Čas skraćen, prvo bacam letimičan pogled na broj prisutnih. Svaka detaljnija prozivka nepotrebno oduzima i ono malo dragocjenog vremena. Rizikujem i puštam sve odjednom, po cijenu toga da mi Choda „upadne“ na čas, zbog tamo nekog lajka na youtubu.
Učenici zbunjeni. Jeste, vole se oni družiti virtualno, pa to je i do sada bila najveća zamjerka profesora, ali ne ovako!
„Zašto nema M.“, pitam. „Ne može. Četvero djece u kući, a internet ne radi. Minute na mobilnom internetu prebrzo prolaze, a skupe.
„Gdje je F.“? Četvrti je razred, maturant je to. Nije ni u školi bio Bog zna kako redovan.
„Radi s ocem u Hrvatskoj“, kažu mi đaci. Iskoristio babo pauzu u školi, pa ga odveo da mu pomogne završiti posao. A gradilište veliko... Javi se on, tu i tamo sa gradilišta, fijuče vjetar u pozaditi, prekida ZOOM, izbacuje ga, ponekad se ponovo uključi. Uglavnom i ne pokušava. Nestabilna internetska konekcija, piše razrednica u e-dnevniku. Vjerujem. Nema drugog objašnjenja.
„Šta je s A.“?
„Umrla mu mama“,odgovaraju.
„Od korone“, pitam prestrašeno.
„Ne, od moždanog udara“! Nalaz na koronu stigao u međuvremenu. Negativan.
Utorkom sam kod poslovno-pravnih tehničara. Adin se javlja negdje pred kraj skraćenog časa – razbarušen i rumen od sna. Zaboravio isključiti kameru. Prespavao. Kao i toliko puta u školi.
Uskoro valja pripremiti i prve testove. Teško je moje đake nadmudriti. „Provale“ oni i google-classroom i ZOOM, i kameru i viber. Kameru zamrljaju pastom za zube, pa je mutno! Odlučim olakšati i sebi i njima. Samo fleksibilno, koliko ko može i hoće. O efektima ćemo vjerovatno razmišljati kasnije.
Pripremam, kombinujem, smišljam. Pokazujem nevjerovatan smisao za inovacije, a njima sve dosadnije. Već sedmu sedmicu ovako. Izostaju sve češće, a razlozi sve interesantniji.
Davno je jedan moj stariji kolega rekao: „Naš ti je posao, Jasmina kao javni nastup, svaki dan u tebe gledaju stotine pari očiju“. I online nastava je predstava, nastup. Teško je reći jesam li tu trenutno režiser, glumac ili samo statista.
Pandemija se nastavlja. Već smo ubrzano usvojili kompletan epidemiološki vokabular. Pratimo klastere, nulte pacijente, krivulje rasta zaraženih, oporavljenih. Razlikujemo asimptomatične od onih drugih pacijenata. Istovremeno smo i informatički sve pismeniji. Razmećemo se i razbacujemo novim online-metodama. I naša krivulja usvajanja informatičkog znanja vrtoglavno napreduje. Hitri smo, sve ćemo naučiti.
Pandemija popušta, ili se nama samo to čini. Ljudi su svejedno izašli na ulice. Djeca se opet druže, a i grupe su sve brojnije. Najčešće sa nemarno prebačenom maskom i zgužvanim rukavicama.
Maturanti nisu imali matursko veče, ni maturijadu, a ni roštilj poslije toga. Haljine i odijela, kupljena još u februaru i martu, otužno vise u ormarima. Poneka maturantica i ne stane više u haljinu koju je kupila za tu priliku. Tu i tamo naiđe diskretna, optimistična najava, da bi barem kraj školske godine mogli dočekati u školi. Navijam za to! Bar da imamo osjećaj privida, da se vraća na staro Neke ćemo zaključke i poučke izvoditi kasnije.
Ovdje završava zapis o jednom čudnom vremenu, o virtualnoj školi, đacima iza kamere. I još samo zaključak. Nisu u školskom sistemu najvažniji oni „gore“, nego baš ovi „dole“. Nema škole, pa makar i one virtualne, bez učitelja, niti učitelja bez đaka. I time se krug zatvara!