Hladan proljećni vjetar nanosi svježinu još jednog radnog ponedjeljka, prosipa je po uskom balkonu i mojim naježenim nogama koje povlačim ka sebi i krijem pod meko ćebe. Spuštam mlaku kafu na sto i držim novine sa obje ruke kako mi ne bi odjetjele sve statistike i izvještaji o jučerašnjim katastrofama koje je sa sobom donijela pandemija. Gledam u vedro nebo dok mi se u mislima sumiraju iskrivljena slova sa recikliranog papira i obuzima me jeza uma, mizarna pomisao o prekidu svih dnevnih rutina, koje smo tako prokleto priželjkivali i sablasne omame realnosti koja nas je zadesila. Dugo bih tako rasipala pečeni susam sa đevreka, po ovom nesvakidašnje zaraženom nebeskom platnu, da nisam pogledala duž dnevne sobe i shvatila da moja djeca ponovo kasne na čas.
Jutarnja tišina naglo prelazi u mrzovoljna mrmljanja dok se troje mojih osnovaca guraju umazani pastom za zube, nestrpljivo čekajući cijeđeno voće i nadmećući se oko igračaka dok jedno od njih silom prilika sjedi ispred televizora i biva marljiv učenik.
Pandemija COVID-a 19 donijela je u naš dom nadu da ćemo imati slobodno vrijeme koje ćemo provoditi u individualnim usmjerenjima na aktivnosti u kojima želimo svakodnevno da uživamo, ali nas poslovi i obaveza oko odgoja i obrazovanja u tome sprečavaju, a nakon ručka trebali bismo da se posvetimo jedni drugima i uživamo osmijehe, zagrljaje i slobodu. Međutim, panična hladnoća dočekala me je kao pratilja stotinama pitanja koje su mališani postavljali. Nije ih zanimalo porijeklo virusa, statistike i prognoze jer tim „ozbiljnim“ stvarima nisu dorasli, predmet interesovanja u tim znatiželjnim glavicama su pitanja koja traže objašnjenja čega treba da se plaše, kada će moći da vide drugare iz parka i da se vrate na časove iz ritmičke gimnastike, na fudbalski teren.
Omiljene poslastice, kule od žele bombona, crtani filmovi kao nagrada i poligon preko stilskog namještaja koji je zahtjevao iznošenje svih dekorativnih ogledala, ramova i pjegavih orhideja više nisu bili dovoljni da ih održe vedrim, ali ono što im je najteže palo bilo je odsustvo učitelja. To je bojno polje gdje roditelji ne uspijevaju da se razapnu dovoljno dugo i široko kako bi nadomjestili nedostatke, a znanje je posrednik u spoticanju niz liticu kreativnih ideja i kvazi metodičkog pristupa.
Maleni plavušan pomno prati učiteljicu i zapisuje uz upute i objašnjenja, a ja pomažem gledajući ga odobravajućim pogledom koji ne odaje koliko zapravo on uči mene. Čujem najstarije dijete koje objašnjava zašto ne želi da obuče majicu koju sam mu ostavila, najmlađi se igra toliko daleko da mi je u uglu perifernog vida, a ja sjedim i lutam niz korzo obrazovnog sistema čija sam marioneta svojevremeno bila. Misli se nižu i svaka naginje na svoju stranu, ali suština je ista- kakve god promjene bile jednako pati učitelj koliko i učenik, jer sistem je taj koji nemilosrdno diktira tempo nametanjem sadržaja prije svega posredniku između djetetovog iskustva i predviđene materije.
Čarobna bića čiji sam uzor odrastaju uz tehnologiju koja oblikuje njihove poglede na realne stvari kroz apstraktna svjetla svemogućih kliktaja u prazno, ubjeđivajući ih da time istražuju. Koračanje ka naprijed svakim danom ne znači i koračanje pravim putem, te je i spor hod ujednačenog ritma, nepoznatom stazom, bolji i korisniji od srljanja ka svemu što nam se nudi u disbalansu ljudskih vrlina. Istraživanje svijeta nema vrijednost, ako ne postoji neko ko će nam ukazati na mnogo načina koje čuvamo na najtajnijim mjestima unutar latica naše ličnosti i time ne otkrivamo svijet u nama samima. Skoro svako može da prezentuje ono što sistem nalaže, čime se država obaveže, ali samo kvalitetni pedagoški radnici mogu profesionalno da djeluju kako bi linijom manjeg otpora od djece stvarali dobre, sretne i kvalitetne intelektualne jedinke, a ne baze podataka.
Interpretacija sadržaja jeste ono što nosi kriterijume za kvantitativna ocjenjivanja, bodvanja i vrednovanja, ali način korištenja naučenog je ono što će da nas kotira na skali ličnih sposobnosti. Prezentovanje teoretskih znanja, ispunjeni radni listovi donijeće sa sobom djecu koja sikću na sistem, jer im ne dozvoljava da budu ono što im priroda nalaže da jesu ili će od njih stvoriti drilovane intelektualne ljušture koje prihvataju sve što se nudi bez naklonosti ka kritičkom mišljenju.
Ohlađena kafa i svježina koju je razbilo podnevno sunčanje blistavog proljeća ne znači mogućnost odlaska u kupovinu, šetanju psa... samo je upozorenje da sada kreće emitovanje obrazovnog programa za stariju djecu i da nakon pripremanja ručka treba da uradim mnogo zadaće u ime svoje djece slušajući saopštenja kriznog štaba.
Zahvalna sam na tome što imam uvid u metodičku obradu nastavnog gradiva, način evaluacije postignuća i ponašanje mog djeteta tokom procesa nastave koliko god ona bila provocirana i plastična, ali sam više od svega zahvlana psiholozima, pedagozima, vaspitačima, učiteljima, nastavnicima, profesorima koji svoj posao rade savjesno i otvorenog srca koliko i uma. Zato mogu da zaklopim novine i pomjerim ih u ćošak, jer sve dok imamo roditelje koji žele da sarađuju i kadar koji raspolaže znanjem, koje istovremno nesebično dijeli, naša djeca moći će da uče kako se uči, zašto su im potrebna znanja i kako da ih valjano primjene.
Nije moguće predvidjeti sve okolnosti, planirati svaki detalj i očekivati uspijeh, ali je lako i lijepo željeti svakoga dana iznova buditi u sebi osobu koja će odgovorno biti dio fluidnog procesa odgoja i obrazovanja mladih ljudi. Ne donose nevolje uvijek samo negativne stvari. Prljavština i huja nepoznatog virusa oprala je milione života, ali empatija među nama rađa uspijeh i učinkovitost. Iako smo bili prinuđeni da se suočimo sa nevoljom uspjeli smo da odagnamo strepnju od posljedica, ekonomskih kriza i ostalih globalnih sivila te da kristališemo vlastite mogućnosti i sačuvamo sjaj u očima onima za čije bolje sutra živimo.
Tužno je što su nas na ovakav korak i put ka ovakvom načinu učenja usmjerile vandredne okolnosti i kolektivna nevolja, ali sve promjene koje se dešavaju u nama će služiti za opšte dobro. Zbog toga ne želim biti osoba koja se plaši nepoznatog, zarobljena u vlastitiom nedostatku mašte i želje, naklonjena kolotečini svakodnevnog radi jednog zrna uspijeha na već utabanom putu.
Grlim svoju djecu uz šaputanje, umornim, ali motivišućim tonom, važno je da su njihovi učitelji i učiteljice živi, zdravi i da na isti način grle svoju djecu, a svi ćemo morati da damo malo, kako bi svi dobili mnogo. Ovo je period u kom smo izgubli više nego što smo planirali, ali niko nam ne može oteti ono što njegujemo u sebi. Kakve god bile prirodne katastrofe, pandemije i omame ljudskog tijela, duh u nama neukrotivo vijori i pruža nam mogućnost da stvaramo mogućnosti za druge.