Sjedim u nekom dijelu poznatog svemira... (kao da je i bitno)... razmišljam... “Zašto baš mora išta postojati? Može li ikako konačna činjenica postojanja biti ništa, a samo stanje nepostojanja (ako se uzme nepostojanje kao oblik odsustva od postojanja), činjenično, po univerzumu, biti ništa?“
Divno. I to je nešto? Tužno... možda mi razuman tok svijesti narušavaju hormoni... Jer kad bolje pogledam, ja sam u školi... (opet) i sve mi je dosadilo, ne mogu više gledati ove glave, reciklirati jedno te isto poput biljaka kad vrše fotosintezu, jer nemaju šta drugo raditi.
Logično, kao i svi normalni adolescenti, sada bih najradije uživao u fantazijama erotike, uzimao u obzir čari tijela subjekta s kojim bi dijelio primitivni nagon i pokušao pokloniti nov oblik upotrebi erotskih elemenata. Uživati u ukusnoj satisfakciji mješanja pola, primitivnu potrebu živih bića pretvoriti u nadčovječnu asketsku umjetnost...ali ko normalan misli na takav način?
Nebitno... ja sam još u školi, i ne mogu... najradije bi skočio kroz prozor, mrtav hladan otišao kući, fino presvukao patetičnost za spokoj, ispružio na krevet, sklopio oči... tako se ne živi... valjda... ali sve brzo prođe, pa i škola, eto još tri mjeseca, pa kraj... (izdrži).
U posljednje vrijeme često spominju novi virus s drugog kraja svijeta...Kažu trovači mozgova, obići će cijelu Zemlju. Divno. Proganjaju me različita prokletstva duhovne borbe za plemenitije sopstveno biće, dok me još i drugi sugrađani planete Zemlje ubjeđuju na beskrajnu patnju postojanja čovjeka s njegovim borbama za život... ne mogu... previše je... različite teorije se dižu iz mora ideja i razaraju kamenje razuma pjenom sumnje...izgleda kako nekima takav život odgovara...u dubokom miješanju istine i neistine, smrtnosni, vještački, iz zmije koja je pojela letećeg glodara ili šta već, mikroskopski organizam stigao je u sitnu, mizernu šaku istraumiranih duhovnih bolesnika, čiji su pretstavnici intelektualno zaostali pojedinci u vječitoj igri dječijih križarskih ratova. Sad mi upravo ta urnebesna djeca zaključavaju zakonom u moju kuću i sav jad školskih manifetluka zarobljavaju među moje zidove. U tom trenutku razvaliti glavaom zid od armiranog betona bio bi najhumaniji čin... ali eto, svima je toliko stalo do mog zdravlja, kako bi radije pustili kišu užarenih meteora, erupciju milijarde vulkana i detoniranje trilina atomskih bombi da uspješno unište moju dušu (ako je imam)... sad ustaj svako jutro, upali duhožderač (računar, kompjuter) i radi dok pola svijeta umire... nesvjesno se spremao uragan razočarenja koji će kastrirati moju nadu u kvalitetne ljude.
Kratak opis svakog običnog školskog dana: kolege su srednja žalost, par njih šuti i traži interesovanje u džepnom oglupljivanju (telefon), neki samo šute i gledaju u nepostojeću tačku, izrazom lica daleko poniznim za razvijenog čovjeka, a nekima je stalo do ocjena, jer upravo toliko su jadni, da im broj pet (5) na komadu stakla ili papiru predstavlja jedini razlog i smisao postojanja unikatnog metafizičkog poklona. Najmanje ima onih kojima predstavlja zadovoljstvo sirovo znanje, bez dobiti u bilo kom smislu. Takav sam ja i zato me zovu „levat“. Obilježeni često prave nered svojim komentarim, zbog čega su se pedagoški geniji sjetili napisati na komadu obrađene celuloze opomenu koju bi ovaj trebao shvatati ozbiljnim... Nekad imam osjećaj kako previše podcijenjujemo jedni druge... Nebitno... Većinom niko nije zainteresiran za učenje ni znanje iz same ljepote otkrivanja.
Online nastava. Prvi čas... Dobro jutro (neko šalje prije pošetka časa) Dobro jutro (svaki po 27 sekundi jedan iza drugoga) Dobro jutro Dobro jutro Dobro jutro Dobro jutro Dobro jutro Dobro jutro Dobro jutro Dobro jutro Dobro jutro Dobro jutro Dobro jutro Dobro jutro Dobro jutro Dobro jutro Dobro jutro Dobro jutro Dobro jutro Dobro jutro...Dobro jutro, djeco! (nastavnik/ca)...odvija se čas i tako dalje, dosadno... no...počinje mi zapinjati za oko jedna fascinantan činjenica...a u pitanju je upravo na času historije. Tema: rat u BiH...teška tema...i sad, iz steriotipičnog muka, progovaraju tihi sa morem slika, informacija i mudrosti kao: „Ne ponovilo se...“ ili „ Taj i taj dan palo toliko granata...“ i slične visokokonkretne informacije koje inače zanju samo oni preživjeli iz situacije, zainteresirani za historiju ili za nepriznate intelektualce s pristupom svih mogućih informacija. U kratko, svi su, odjednom, postali znatiželjni i učeni, a znanje je iz svijeta nauke došetalo do njihovih umova, zavelo srce u plementiostima licmjerja. Da smo bili na običnom času, činjenice iz usta razreda, većinom bi trčale sa mojih usana, dok na jednom iz zadnje klupe ne bi jedan od najboljih, najkulturnijih učenika, dobacio savršeno relevantnu intelektualnu postulaciju: „ AJDE BA ŠTA SEREŠ?!“ Uz mršavu opomenu nastavnika (jer ako bude problema baš sa tim malim, kad njegova stara zakorači nogom u školu, realnost i istina se mijenjaju, iza zatvorenih vrata pod prigušenim prijetnjama...pretposavljam sa sigurnošću). Zrgrožen sam se ježio pred monstrouznim licemjerjem iz dana u dan, zarobljen u toksičnom smradu s izvorom pred mojim očima, dok se pogledi od ove realnosti sklanjaju. A ne mogu ni pobjeći...vani, negdje...s nekim do koga mi je stalo...ko bi mi mogao ugasti požar nepravde u srcu svojim svetim riječima strpljenja...možda Hesse...? Ne znam...
Kraj. Svi su bolje prošli zahvaljujući muktrpnom radu brilijantnih ljudi, plaćeni da potrpaju sve informacije u ove duhožderače... i sad mi u nekom prljavom, neosentimentalnom maniru prodaju svoju beskrajnu tugu za krajem jedne romantične životne epohe..................................................................................... rado bih porvratio cijelu utrobu i tekućine iz svog tijela............... i sad bi trebao izraziti simpatiju s ovim nezainteresiranim hordatima i prolijevati suze što se završilo na „ovaj način“... tek tad su nam pokazali nastavnici kako nas smatraju, jednim dijelom,ljudima, no to svakako sumnjam za istinito, samo još jedan formalni dio „plana i programa“.
Šta sam naučio iz online nastave? Kako bi svi prodali svoju dušu za ocjene (kasnije financijska sredstva i slično), jer im je duša prazna, pa ne mogu ništa izgubiti, osim prilike za tranzakciju. Iako sam to znao već dugo, no dao sam priliku kolegama, put između prijateljstva i konzerviranja...ne znam... patetično i tužno...a život je previše kratak za neslaganje, mržnju, svađu....ali svima to paše...navikli smo na prezir, gratis kažnjavanja šutnjom... ali.......... sad je sve lijepo i bezvrijedno... jer sam zakopao iza kraja univerzuma oskrvnavljene ožiljke djetinjstva, načinjene devotogodišnjim deformisanjem iz čovjeka u jednoćelijski organizam.
Pustoš... sve je prazno... slušam Feldmana... njegova muzika me podsjeća na razočarenje života... sjednem za klavir i moja muzika postaje slična.Nagovještavam dvije godine dolazak kosturske teksture u ličnoj muzici. Feldmana poznajem tek jednu godinu. Nije slučajno...razmišljam kako završiti tekst...čini mi se praznim poput većine ljudi što hodaju Zemljom...jednom sam napisao sličan tekst... i nikad mi nisu odgovorili kakav je bio... najvjerovatnije nisu smatrali relevantnom opservaciju načinjenu s moje strane.
Konačni kraj. Šetam. U više navrata (skoro svim), sam. Ponovo me pozdravlja bemisao, a sjećanja na stare greške prate mi sjenu... odustajem... otvorim nepostojeća vrata za 24 666,0007. dimenziji da se okupam u okeanu zalaska sunca s pticom od kristala... sjedimo na obali pored štanda gdje se dijeli besplatan sladoled... nije loš sladoled... ptica voli sladoled X... ima ukus razočarenja, boli, umora, iscrpljenosti, s grižnjom savjesti kao pozadina teksturi i besciljnosti na vrhu u kornetu mizantropije. Ja volim sladoled 42... ima ukus sentimentalnosti, melanholije, usamljenosti, razočarenja, s grižnjom savjesti kao pojačivač ukusa i očaj za ukras... uzeo bih kornet mizantropije, ali otkako se promijenio proizvođač ukus se pokvario, pa sam izabrao kornet gorčine...