Mart mjesec ove godine sigurno je kod svih ostavio poseban pečat. Učenik sam 6.razreda Osnovne škole ''Hašim Spahić“ u Ilijašu, imam 12 godina i situacija u kojoj sam se našao za mene je bila teška, drugačija, neprirodna, čudna i ulijevala je strah i nesigurnost. Nakon što je došlo od obustave nastave, odnosno njenog fizičkog praćenja, suočio sam se sa online nastavom. Ona je bila nešto sasvim novo. Pokušavao sam sebi olakšati, pa sam pomišljao kako je donekle dobro da iz svoje sobe pratim nastavu, a da ne moram ustajati i odalziti školu. Ali sam brzo shvatio da se samo pokušavam utješiti. Već u prvoj sedmici su mi nedostajali drugari, nastavnici, treninzi, boravak na svježem zraku. Bilo je teško, neizvjesno.Nakon prve sedmice činilo mi se kao da je prošla vječnost. Pokušavao sam se sjetiti svih zgoda i nezgoda iz školskih klupa, ali mi nije polazilo za rukom. Poželio sam sve. Imam stariju sestru i ona bi mogla izlaziti vani, ali nije ni pomišljala. Roditelji odlaze na posao i dok su odsutni često pomišljam kako je njima super. Izlaze vani, druže se, ali kad se vrate i kad vidim njihova umorna i zabrinuta lica, ni nepomišljam da im saopštim svoja razmišljanja. Prolaze dani, svakodnevno prstiže novo gradivo koje pokušavam redovno pratiti, jer svi govore da će ovo potrajati. Pokušavam održavati kondiciju, redovno vježbam, kako bih zadovoljio potrebu za fizičkim kretanjem.
POLICIJSKI SAT. Prvi put čujem za taj naziv. Brzo sam shvatio da u tom periodu je zabranjeno kretanje svima, pa je to dodatno situaciji davalo ozbiljnu dimenziju. Roditelji su nas pokušavali zaštiti,pa su razgovore o trenutnom stanju isključivo vodili kada sestra i ja nismo bili tu. Večernje sate koristili smo za izradu školskih zadataka, pojašnjenja, objašnjenja i te trenutke smo pokušavali obogatiti zajedničkim druženjem. Mama je koristila vještinu da i ovu situaciju predstavi pozitivnom, lijepom i zanimljivom. Shvatio sam da i sama ne misli tako, ali se trudi da nama olakša i bude podrška.
Niže se gradivo. Sve više sam zaokupiran da stignem uraditi sve nastavne jedinice do zadatog roka. Ima tog puno,ali se ne žalim.Čini mi se ako bih nešto i rekao ne bi mi bilo od koristi. Mama je poprilično stroga. Ona za svaku situaciju traži razlog. Siguran sam da me ne bi podržala, jer je bezbroj puta ponavljala kako je svima teško, ali se moramo nositi s tim. Stigao je i kraj školske godine. Nismo se vratili u školske klupe. I dalje stanje nije povoljno, ali je došlo ''do popuštanja mjera'', pa uz poštivanje pravila mogu izlaziti vani. Iskreno se nadam da ću od septembra zajedno sa svojim drugarima sjesti u školske klupe. Doživljaj je to. A ako budem trebao ispričati neka pozitivna iz prethodnog perioda, siguran sam da ću ih se sjetiti, jer bilo ih je. Zajedničke društvene igre, porodični fitness centar, porodično kino samo su neki od sadržaja koji su popunjavali ovo čudno vrijeme. Mnogo novih termina čuo sam u proteklom periodu i kad pomislim da sam ih naučio i upoznao, brzo se uvjerim da nisam u pravu. To me ne brine, jer sama činjenica da imam samo 12 godina i da sam u prethodnom periodu prošao kroz sva ova iskušenja mislim da sam opet hrabar, jak i izdržljiv.