Mom dvanaestogodišnjem rođaku Orhanu

15.06.2020
Zoe Ibrahimović

Mom dvanaestogodišnjem rođaku Orhanu

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2020.

Mom dvanaestogodišnjem rođaku Orhanu, online nastava se jako sviđa. Čak i više od regularne. Kada ga pitam zašto, kaže: „Lakše je prepisati.“

Orhanu je škola prilično dosadna. Završava šesti razred osnovne škole i najviše ga pati matematika. Orhan voli crtati stripove, divno glumi i svojim imitacijama nas sve nasmijava. Ima svoj YouTube kanal i općenito je jako kreativan. Nažalost unutar našeg školskog sistema, njegovi talenti spadaju u koš „hobija“.

Za vrijeme COVID-19 pandemije , digitalni prostor bio je odjednom pun kreativnosti. Pozorišta su producirala Zoom predstave, bendovi održavali Instagram live koncerte, resursa za obogaćivanje znanja besplatno bilo je više no ikada. Učenje jezika, kuhanja, nauke, plesa, čak i kursevi Ivy League fakulteta omogućeni su nam samo jednim klikom. Nažalost veliki broj nastavnika je digitalizovanu situaciju shvatilo kao prijetnju edukaciji. Nastava online je jako često bila neprilagođena okolnostima u pokušaju da sve funkcioniše kao prije Corone. Često sam u izolaciji razmišljala o apsurdnosti određenih predavanja. Međutim, shvatila sam da je ovo prva velika reforma obrazovanja koja se desila u posljednjih stotinu godina. Privremena i prisilna, ali najradikalnija. Dok se u učionicama inače tehnologija tretira kao neprijatelj, distrakcija, sada su učionice postajale potpuno ovisne o tehnologiji.

Ako pogledamo izgled bilo kojeg uređaja kojeg koristimo danas; telefona, televizora, automobila i usporedimo ga sa njegovim stotinu godina starim pretkom, shvatit ćemo da su drastično različiti. Ali današnja i stotinu godina stara učionica nisu tako različite. Katedra, klupe i tabla. Učenici koji sjede i slušaju, nastavnici koji stoje i predaju. U jednom stoljeću punom inovacija i promjena, sistem koji odgaja, obrazuje i priprema učenike za budućnost prošao je kroz najmanje modifikacija.

Jedna od stvari koje su mi u osnovnoj školi teško padale, jeste osjećaj da postoji bitno i nebitno znanje. Isto se ponavlja sa Orhanom danas. Njegov interes za video igrice, stripove, humor, košarku, teatar se smatra trivijalnim. Bitno znanje leži u prirodnim naukama i matematici. Takozvanim, ozbiljnim predmetima. Smatram da mnogi učenici ne počinju sa nezainteresovanošću za određeni predmet, ali da im gradivo s vremenom postaje sve apstraktnije. Nastavnike se uvijek može pitati ono što nekome nije jasno, ali teško je shvatiti pojam koji se ponovo objašnjava na isti način.

COVID-19 reformirao je čitav naš svijet. Pandemija nam je pokazala važnost vještina kao što su snalažljivost, strpljenje, kreativnost, briga o mentalnom zdravlju, medijska pismenost, kritičko razmišljanje, upravljanje tehnologijom, sađenje povrća. Nažalost u našem obrazovnom sistemu uvježbavanje ovih vještina je jako nisko rangirano na listi prioriteta, ako uopće postojuće.

U post-COVID svijetu imamo privilegiju znanja da ništa, niti jedan sistem nije nepromjenjiv. Online nastava bila je odgovor na vanrednu situaciju, privremeno rješenje „dok se život ne vrati u normalu“. Ali šta ta normalnost predstavlja kada govorimo o obrazovanju? Da li ćemo, nakon potpune ovisnosti o tehnologiji ju ponovo isključivati kao mogući alat znanja? Nakon krizne situacije odbijati da razgovore o psihičkom zdravlju gledamo kao ne samo neophodan dio silabusa, već i lične higijene? Nakon što su nam filmovi, knjige, muzika, predstave, serije pomagali da nam vrijeme brže prođe brže i izolacija bude podnošljivija, opet kreativnost smatrati viškom, a umjetnost trivijalnim znanjem?

Svijet se drastično mijenja posljednjih stotinu godina, ali način na koji učimo o njemu ostaje isti. U sadašnjosti gdje je budućnost veoma nesigurna, sistem obrazovanja koji nas priprema za prošlost je prepreka, a ne edukacija.