I kad čitav svijet stane, obrazovanje se ne smije zaustaviti.
Gradivo drugog polugodišta tek bilo načeto i još se konzumirala slast novih lekcija bez usmenih i pismenih provjera znanja. Korona je došla u škole prije nego u ugostiteljske objekte pa se nasilni prestanak nastave kompenzirao odlascima u nargila barove, a za mlađe učenike u dokolicu i cjelodnevno buljenje u ekrane. Škola tada nikome nije nedostajala i učenici su uživali u slobodnom vremenu sve dok im se sloboda nije ograničila na četiri zida, a najsretniji su bili oni koji su živjeli na selu i imali dvorište. Korona se narugala mnogim geografskim predrasudama i pokazala da je sve stvar perspektive. Za mnoge učenike ta fizička sloboda prije i nije bila toliko važna zato što se uvijek podrazumijevala i zato što je ona veoma često predstavljala puko nošenje svog poroka ovisnosti o internetu sa jednog na drugo mjesto. Uz ograničavanje slobode u mnoge domove se uselila onlajn nastava koja je predstavljala svojevrsno pomirenje novonastale situacije i obrazovanja koje se ne smije zaustaviti čak ni onda kada ne znamo da li ćemo dočekati sutra. Ovaj vid nastave je bio dvostruki izazov i kao takav je postao mač sa dvije oštrice. Većina prosvjetnih radnika se preko noći našla u neobranom grožđu informatičkih zavrzlama i nisu imali mnogo vremena za savladavanje svega onog što se našlo pred njima kao jedino raspoloživo sredstvo za rad. Slična situacija je i sa učenicima jer aktivno korištenje interneta ne znači nužno i informatičku pismenost iako učenici od početka formalnog obrazovanja imaju informatiku kao predmet. Većina škola ne posjeduje opremu za primjenjenu informatiku, a iako posjeduje opremu ta oprema se škrto koristi zato što naš tradicionalni obrazovni sistem još uvijek ne sprema generacije za budućnost već za odlazak u neku od primamljivih zapadnih zemalja od kojih svakako prednjači Njemačka. Jedno od najnepoželjnijih stajališta koje se od malena ugnijezdi u mlade mozgove je da se iz ove zemlje treba bježati i da je jedan od najsigurnijih puteva onaj –upiši medicinsku, nauči njemački i put pod noge. Osim što navedeno ozbiljno sužava vidno polje mladih ljudi u ostvarenju svojih snova i davanju prilike obrazovanju, ekstenzije navedenog su se seriozno odrazile i na onlajn nastavu –od škole nema ništa, a od ove onlajn pogotovo pa je bitno samo izdržati do kraja školske godine. Zanimljivo je i to što se internet prije korone nije shvatao ozbiljno kada je učenje u pitanju i obično se na internet gledalo kao na nešto što nam prvenstveno omogućava zabavu i besplatnu komunikaciju. Iako danas na svakom ćošku vidimo školarce sa mobitelima u rukama, postoji i ono što ne vidimo, no to naše neviđenje ne može poreći postojanje toga, je i mnogo učenika koji zbog nedostatka sredstava nemaju kompjuter ni internet kod kuće i koji stidljivo parazitiraju kačajući se pomoću vifija na tuđu mrežu ili kupuju megabajte pomoću telefona. Kada kretanje postade ograničeno tuđe mreže postadoše fizički nepristupačne, a telefoni postadoše nepogodni za rad zadaće i kupljeni megabajti nedovoljni za cjelodnevno učenje, nastade jedan ogroman problem. Za svakog učenika je bilo veoma teško reći NEMAM i time se trajno obilježiti u očima drugara iz razreda. Iako su mnoge humanitarne organizacije i razna udružnja munjevito djelovale u smijeru rješavanja ovog problema, nametnulo se još jedno goruće pitanje – koliko javno dobročinstvo (postavljanje slika djece sa poklonjenom opremom na internet) negativno djeluju na mentalni sklop jednog učenika pogođenog neimaštinom u dobu pandemije? Osim ovog načina pribavljanja opreme, mnogi roditelji su se zadužili da bi kupili računar.
Onlajn nastava je konačno počela nakon što su otklonjene gore navedene prepreke. Svaki profesor je kreirao sopstveni metod rada u novonsastaloj situaciji uzevši u obzir predmet koji predaje i sopstveno poznavanje tehnologije. Profesori matematike su učenicima slali linkove youtube snimaka na kojima je detaljno objašnjena neka računska operacija, a učenici bi bili slobodni postaviti pitanje ako se pojavi neka nejasnoća u svakom trenutku. Kontrolni iz matematike se radio kviz metodom, što je omogućavalo razne manipulacije od strane učenika jer ne postoji fizičko prisustvo nastavnika. Kviz metoda ima mnogo nedostataka, a jedan od najistaknutijih je i onaj da učenik nikad nije siguran da li je posalo rezultat u predviđenom vremenu. Nastava fizike i hemije je sprovođena na sličan način, a nerijetko se davala i zadaća iz ovih predmeta na način da učenici slikaju urađenu zadaću, pošalju nastavniku na viber i na osnovu te zadaće dobiju bodove koji se sabiraju i na kraju predviđenog perioda pretvore u ocjenu. Nastava jezičkih predmeta se sprovodila najčešće na način da se učenicima pošalju lekcije i da im se na osnovu toga zada tema koju treba esejski obraditi. Ne treba zanemariti da su u periodu pandemije mnogi imali vremena pa i potencijalni pomagači sa strane i da su mnogi učenici slali perfektno napisane eseje koji su bili u itekakvom neskladu sa njihovim stvarnim znanjem i da je nauštrb ovoga stiglo bezbroj pritužbi na nastavnike jer su taj perfektni esej ocijenili ocjenom manjom od petice. Učenici su u grupe formirane na nivou jednog razreda slali svoje radove i dešavalo se čak i da drugi učenici prepišu čitav tekst od riječi do riječi i takav prepisan pošalju predmetnom nastavniku kao zadaću. Nastavnici su zbog ovoga otišli korak dalje i počeli davati svima drugačiju zadaću. Predmeti poput muzičkog i fizičkog su se morali materijalizovati na bilo koji način pa su se učenici upućivali na vikipediju i traženje podataka o kompozitorima koje bi morali oblikovati u eseje ili teze, o sportovima, sportistima i pravilima igre o kojima da nije pandemije nikada ne bi ni razmišljali. Teme većine radova iz likovne kulture su se odnosile na pandemiju što je iziskivalo kubike bijele boje za doktorske mantile –jupol je ovdje odigrao ključnu ulogu, a mašta se svakako mogla kompenzirati slikama sa interneta kojih nije manjkalo.
Većina ocjena se dobijala nakon niza odrađenih zadaća koje su zadavane najčešće ponedjeljkom i pojedinačno bodovane, a bilo je i onih nastavnika koji zadaću ne pošalju na vrijeme. Rok za slanje urađene zadaće je bio petak u četrnaest sati. Od krucijalne važnosti za učenje i slanje zadaće do zadatog roka je bilo pravilno raspoređivanje vremena obzirom na to da se fizički nije išlo u školu. U ovome su najveću ulogu odigrali roditelji koji su bili u stalnom kontaktu sa nastavnicima. Na početku pandemije većina roditelja nije išla na posao pa je sve bilo znatno olakšano. Porodice u kojima je bilo više od jednog školarca su morale balansirati između mnoštva zadaća, onlajn predavanja i drugih školskih aktivnosti vezanih za nastavu što je predstavljalo svojevrstan izazov čak i za roditelje. Učenici i roditelji su za neke pojmove prvi put čuli- zoom, google classroom, internet konferencija i čitave porodice su odjednom kolektivno učile informatiku preko youtube snimaka koji su postavljeni da bi olakšali novonastalu situaciju i donijeli pozamašne prihode jutjuberima –o kojima se prije govorilo podrugljivo „a gdje se to ide u školu za jutjubera“. Sve je odjednom dobilo novi smisao pa i mišljenje o ljudima koji svoje znanje dijele na nekoj interent platformi. Roditelji su se odjednom počeli pitati zar su djeci potrebni privatni časovi pored toliko snimaka i tekstova na internetu. Pred nas iskače klasični paradoks jer je znanje servirano i omogućeno svim konzumentima interneta i samo jedan klik svakog od nas dijeli od toga da budemo genijalni. Ovo je samo jedan dokaz da su nadostupnije stvari i najviše obezvrijeđene, u ovom slučaju to je znanje.
Zanimljivo je i to što većina nastavnika koristi facebook koji je godinama unazad postao društvena mreža za starije pa su se mlađi morali prilagoditi i obnoviti svoje naloge na ovoj kako je zovu fosilnoj mreži da bi bili u kontaktu sa nastavnicima. Mnogi nastavnici koji su se do juče čudili opštoj nezainteresovanosti učenika i fenomenu „što više sredstava naobrazbe imaju sve manje znaju“ su se i sami našli na stepeništu informatičke nepismenosti i slali e-mailove učenicima bez formalnih dijelova, bez istaknutih č, ć, š, pritom ne pazeći na rod djeteta, a imali su sve iste privilegije kao i učenici, barem što se novovijekovne pismenosti skoncentrisane u elektonskom obliku tiče.
Školska godina se završila. Posljedice onlajn nastave će se vidjeti u narednom periodu ito u pojedinačnim slučajevima kada za novo gradivo bude krucijalan neki detalj koji se eto propustio tokom pandemije, a propustilo ih se bezbroj. Lošiji učenici su zadovoljniji ovim vidom nastave zato što skoro da nije bilo usmenih odgovora, kontrolni su se radili u formi kviza, bez fizičkog nadzora i uvijek se moglo osloniti na pomoć drugih ljudi i onlajn izvora. Učenici kojima je spontano obrazovanje slušanjem na času jedan od najučinkovitijih vidova obrazovanja su ostali zakinuti i bilo im se veoma teško snaći i prilagoditi ovoj situaciji. Čitava ova situacija je pokazala i koliko je opasno biti učenik i imati alternativu u isto vrijeme –vrijeme se popunjavalo svime onim što je primamljivo na internetu (igrice i društve mreže), mnogi su se sjetili zadaće tek u četvrtak naveče ili u petak ujutro, a video predavanja pregledali na način da su većinu vremena gledali u ekran telefona zanimajući se nebitnim stvarima umjesto da gledaju u snimak koji su pustili na računaru. Ovo se desilo zato što nije bilo stvarnog fizičkog autoriteta u vidu nastavnika i vremenskih ograničenje.
Uprkos svemu navedenom, smatram da su svi – učenici, nastavnici/profesori i roditelji bili itekakvi majstori improvizacije i esej završavam riječima koje sam čula od mnogih školaraca – Nadamo se da ćemo u septembru pravo ići u školu. Nisam vjerovala šta čujem, a vjerujem da ni oni sami sebi ne vjeruju da su to rekli. Svako zlo za neko dobro.