Škola u kojoj radim ima zanimljivu tradiciju: svaki razred pored zvaničnog naziva odjeljenja ima još jedan naziv i on učenike prati od dolaska u školu pa dalje. Čast da ih imenuje pripada našoj učiteljici predškolskog odgoja koja ih podučava tokom prve godine i uvijek nepogrešivo procijeni djecu, nazivajući ih recimo razredom lavova, zečeva, mrava, nagovještavajući osnovne karakteristike njihove grupe i nadalje im određujući način ponašanja. Tako se barem šalimo i tješimo u zbornici, pravdajući nestašluke ili uspjehe nekog razreda komentarima Nisu bez razloga lavovi, Pa to mogu samo mravi.
Radim u školi u kojoj se nastava velikim dijelom odvija na njemačkom jeziku i predajem u prvom razredu osnovne škole. Imam sreću da radim sa manjim brojem djece, po poprilično prilagođenom kurikulumu, sa odriješenim rukama za sve projekte, dodatne aktivnosti i dovoljno vremena i mogućnosti da svoje ideje sprovedem u djelo. A mnogo ih je, kad si dvadesetpetogodišnji prosvjetni radnik, u razredu u kojem većina djece dolaze iz sigurnih, toplih domova, neopterećena socijalnim i ekonomskim problemima.
Generacija koja me zapala zove se „Bienenklasse“ što na svim našim jezicima znači „razred pčela“, kolegica je sasvim tačno procijenila i moje mališane. Zaigrani, uvijek prepuni pitanja, razlete se na stotinu strana ali jako vrijedni, tako pametni i spretni – moje pčelice.
Kada se počelo govoriti o koroni, „Bienen“ su se organizovale na prvoj petominutnoj pauzi: predvodnik je od kuće donio igračku mikroskop, nacrtani su virusi na papiriće pa su se djeca smjenjivala proučavajući svoje viruse. U razredu sam ih zatekla tako, dok je jedan objašnjavao zašto je baš crvenom obojio, drugi prevodio djevojčici iz Turske na engleski jezik jer ona nije razumjela poentu, treći hvatajući se za glavu viknao - Ljudi, kad dođe kod nas korona, mi ćemo gore svi kod Allaha – na moje zaprepaštenje, a oduševljenje sve djece. Trebali smo imati čas njemačkog, umjesto toga sjeli smo na jastuke u njihov omiljeni dio učionice, gdje imaju mali tepih, police sa knjigama i igrice pa proveli čas razgovarajući o strašnom virusu zbog kojeg se, dječak je i dalje tvrdio, ide na nebo. Jedna djevojčica mi je sjedila u krilu, drugi dječak se naslonio na moje rame, a u pozadini je jedna od djevojčica neumorno prevodila na mješavinu bosansko-engleskog jer sada malena Rumunka nije mogla razumjeti. Isprobavali smo mikroskop, te konstatovali da trebamo prati ruke i jesti zdravo.
Prije nego je zvonilo, kada su formirali red za odlazak na ručak, jedna od djevojčica je zaključila: Nećemo više smjeti biti ovako blizu.
Pogledala sam ih zbijene i panika mi je pokrenula užarenu kuglu u stomaku: Nećemo. A ko će ih, i na koji način, rastaviti?
Već sutra sam im u velike crvene kese pakovala knjige i školski pribor, ostavljajući prazne police i ladice za njima. Dok su zbunjeni stajali pored svojih stolova obećavala sam da ćemo se brzo vratiti, a oni su se žalili da nisu završili partije šaha, plakate, sklonište onoj glisti koju su prinašli u ponedjeljak... Rastrčali su se po učionici da pospreme i pokupe sve što im treba i za tren su već opet bili zbijeni na tepihu. Moje „Bienen“ u svojoj standardnoj formaciji. Trebala bih ih poslati na mjesta, pomislila sam. Jedno od njih je povikalo „Grouphug“, naprasno su ustali i krenuli ka meni u naš „grupni zagrljaj“, Ne bih to trebala dopustiti, prekorila sam sebe prije nego što su su se malene ruke obavile oko mene i jedne oko drugih.
Nekada sam iznimno cijenila vrijeme velikog odmora, mir i urednost učionice u kojoj uglavnom rijetko vlada tišina. Samoća i tišina, bez dlanova u zraku ili na mom ramenu, bez pitanja i komentara, pernica koje padaju sa stolova, bez zahtjeva i pritužbi. Naredba Ministarstva broj 11-34-8727/20 naučila me da više od svih velikih odmora i trenutaka tišine cijenim količinu energije koju su mi djeca pružala, kao i osjećaj da imam situaciju pod kontrolom, da upravljam obrazovnim procesom.
Prve dvije sedmice online nastave su prošle u tehničkim peripetijama: evo mail sa zadacima - evo zadaci nazad, pratimo kurikulum – ne, ne pratimo, skrati i pojednostavi sve lekcije – čekaj, ipak ne skraćujemo, kolege iz drugih škola rade ovako – hoćemo li mi drugačije?... Nakon prvog produženja odluke o online nastavi došlo je do reorganizacije, instalirali smo ZOOM i napravili grupe za razrede, održali online sastanke sa roditeljima i počeli primjenjivati platforme za učenje.
Moja djeca su pratila i prate nastavu preko ZOOM-a svaki dan, a zadatke dobijaju dodatno objašnjene na Seesaw aplikaciji. Shvativši da većina roditelja nema vremena za tu aplikaciju, napravila sam blog koji olakšava pristup svemu. Od tog dana moja nastava teče bez velikih prekida i poprilično uspješno. Još uvijek imamo momente poput: Uči, imam 2% baterije., Nema konekcije., I brat ima nastavu., Ne vidim vas., Kliknula sam nešto., Ne, Vi ste kliknuli nešto., Učiteljice, zaledili ste se.
I zaledim se. Pa se i meni isprazni baterija. Komšija renovira stan, pa me djeca ne mogu čuti. Baš danas pas neprestalno laje, pa zaboravim knjigu koja je na spratu a treba mi na nastavi, pa mi tabla koju sam stavila na prozor padne ili svjetlost pada na mene pa se moramo vrtjeti i knjiga i tabla i ja dok djeca ne daju znak da me mogu vidjeti, kao ono kad se otac popenje na krov da pravi antenu a dijete viče iz dnevnog boravka da li se slika izoštrila ili ne.
Takav je ovo proces – na neviđeno. Dobili smo priručnike, webinare, savjete i propise ali nismo i ne možemo dobiti kontrolu nad situacijom. Nismo dobili konkretne i važne odgovore, kako sa djecom sa poteškoćama u razvoju, kako sa onima koji su manje sretni od moje djece koja imaju laptope i telefone, kako će kolege koje su manje sretni od mene sa takvom djecom?
Kako ćemo kad nije po priručniku?
Šta rade kolege koji ništa ne rade jer ne mogu, ne umiju a i ne žele? Oni koji su iskoristili ovu situaciju da odgovornost prepuste roditeljima i da djeci postavljaju nerealne zadatke, bez ikakvih objašnjenja, koje ne znaju uraditi ni roditelji? Šta rade oni nastavnici koji, da bi ispunili normu časova, rade u više škola i imaju veliki broj odjeljenja? Šta rade djeca čiji roditelji angažuju ili žele angažovati druge nastavnike ili studente da im djeci pišu zadatke, rade testove i pismene vježbe? Šta rade djeca koja ništa ne rade jer ne mogu, jer nemaju svoje asistente, ljude koji poznaju metod rada ili oni čiji roditelji ne znaju, nemaju vremena ili jednostavno nemaju sabura? Roditelji sa bebama, babama i psima, home office-ima i nestabilnom konekcijom?
Šta rade roditelji, a poznajem takve, koji imaju troje djece a pored toga su prosvjetni radnici pa u porodici bude više zakazanih časova u 11 sati ujutro, nego prostorija u stanu da se razdvoje.
Pik moj dnevni – mali trinaestogodišnjak trči sa laptopom u rukama a tata odmahuje glavom i zatvara vrata od kuhinje.
Šta da radim ja sa svojom djecom kada počnu donositi mačeve i štapove iz Harry Potter knjiga, palme, ribice i novorođenu braću, jer je taj kvadratić na aplikaciji ZOOM jedini prozor u njihov stari svijet, u ono što oni znaju kao normalno i podrazumijevajuće? Jedina prilika da vide svoje drugare ili bilo koga ko nije bliža porodica. Ja ih pustim, a možda nije po priručniku. Donesem svoj kaktus, okrenem kameru da vide i moj akvarijum. Ako mi pas nastavi ovako lajati svaki put kad imamo časove, morat ću i njega uključiti u obrazovni proces.
Naredba Ministarstva obrazovanja broj 11-34-8727/20 i odluke Kriznog štaba Civilne zaštite su me naučila da nema tog priručnika ni seminara koji se može mjeriti sa nastavnikovim preuzimanjem kontrole u namjeri da učini ono najbolje za svoju djecu. Priručnik neće reći da djeci treba dati uvid u svoj kvadratić, u to šta je njegov pojam normalnog u vremenu sveopšteg ludila, jer su im takvi momenti potrebni da bi se osjećala sigurno. Treba im njihova rutina, osjećaj pripadnosti, da se razlete po razredu pa sakupe na svom tepihu. Silni propisi neće tematizirati svakog učenika ponaosob, onog prestidljivog da progovori, a želio bi toliko mnogo reći, niti onu djevojčicu sa disleksijom, nadarenog učenika za kojeg se osiguravaju teži zadaci, predvodnika svih pobuna. Prosvjetni radnici najbolje znaju šta njihovi učenici trebaju i ako ponekad zanemare šta priručnici, komisije i savjetodavna tijela našeg obrazovnog sistema iz osamnaestog stoljeća strogo propisuju, moći će im to i pružiti.