Neki su još više osjetili toplinu i snagu porodice, a neki su osjetili još veću bijedu nečeg što je trebalo da bude porodica. U vremenu koje je iza nas prepleli su se nemir i mir. Što si sijao u sebi godinama, sad si trebao da bereš kao plodove smisla i suštine. Nekima je bila pustoš i glad mnogo gora od one fizičke gladi. To je kao kad si gladan, ali nemaš usta kojim bi jeo.
Moj moto je – izvuci najboje iz date situacije. Pomislih – sjajna prilika da se djeca uče prilagođavanju, da budu fleksibilni i samostalni, da nauče da cijene ljepotu svoje svakodnevice, da nauče da poštuju slobodu, uvide koliko je drugovanje dragocjeno i koliko je stvaranje uspomena sa drugim ljudima nemjerljivo bilo čime.
Učitelj sam. Zato koristim svaku priliku da nešto naučim, prije svega djecu, a i sebe.
Nastava na daljinu me je udaljila od djece, a približila roditeljima jer se preko njih sve vrijeme odvijala komunikacija. Toliko raznovrsnih duša kojima se morate obraćati na dvadeset pet različitih načina. Pomislim – dio učiteljskog posla pašće na njih. I oni će da osjete i uvide da nije ovo nimalo lagan posao. Ne. Oni koji su te poštovali, poštovaće uvijek. Oni što nisu, ni hiljade nastava na daljinu ih neće spriječiti da pričaju zmijskim jezikom. I u vanrednim uslovima uvijek će biti par trulih jabuka u korpi koje će da kvare ostale. Daš sebe cijelog, vlastito zapostaviš i radiš svoj posao najbolje što umiješ. Ulažeš napor da stvoriš zdrave i sposobne osobe i kao da bivaš vidovit, znaš gdje će pojedino dijete imati problem kao veliki ako ga ne naučiš dok je mali. Ne, to nije bitno. Znate li šta je bitno roditelju? Bitna je ocjena. Ocjena je bitnija od djeteta. Zbog ocjene pojedini roditelji ruše autoritete i kidaju poštovanje prema učitelju. Daljine su odavno, u svakom smislu te riječi. Daljine su tamo gdje se direktori igraju bogova odlučujući o sudbini učitelja. Jagme se za najlošijeg i ne žele najboljeg nego se dodaju sa njim godinama, koji, za to vrijeme, mijenja škole, djecu, roditelje i kolektive. Od prvog dana u školi je mnogima, kao i meni, nastava na daljinu. Najviše zato što naše riječi ne dopiru do pojedinih roditelja. Zato što se zbog toga teško dopire do učenika.
Dragi direktori, da li znate koliko pravih učitelja je zbog vas daleko, daleko od nastave i sjedi u nekome kiosku, trguje sitnicama, kao što ste vi trgovali njihovim sudbinama? Direktore, sjećaš li se mojih suza na izjavi o tome da me ne želiš? Direktorice, sjećaš li trenutka kad si unizili najboljeg zarad najgoreg?
Dragi roditelji, šta ćete kad jednog dana popusti sujeta i pred sobom budete imali dijete kojim se ne ponosite jer, samo mu je forma bitna, baš kao što je i vama ocjena bila bitna?
Dragi svi što ste vezani za prosvjetu, kada ćete najzad stvoriti čvrst obrazovni sistem koji trenutno ne postoji? Postoji par dobrih prosvjetara koji ga još drže u životu. Kada ćete prestati da se hvalite našim obrazovanjem? Kada ćete istrijebiti korupciju i postaviti prave ljude na prava mjesta? Otvorite oči jer nam nije dobro. Jer nam se maloljetnici vješaju, drogiraju, bježe u virtualne svjetove i jer nam iznaprosječni žele da budu prosječni da bi opstali među svojim vršnjacima. Iz škole izlaze mlade duše koje su potpuno nesposobne za život. Prije svega jer roditelji otežavaju učiteljima da rade svoj posao, ali i jer se mnogo pogrešnih duša sjatilo u prosvjetu, pa kad god se u školu uvrsti pogrešan čovjek, on kao takav doprinosi da se poštovanje kvalitetnih prosjetara umanji. O formi obrazovanja da ne govorim. Odavno smo daleko, daleko od prave nastave.
Umjesto zaključka o tome šta sam novo i drugačije naučila kroz nastavu na daljinu, dragi čitaoče, reći ću ti sljedeće:
Nema veze da li si dijete, roditelj, učitelj ili nešto sasvim drugo, bitno je da si čovjek. Poštuj drugog čovjeka (kad već to zaslužuje) ko god on bio, poštuj jer se nepoštovanje skupo naplati.