Dok sam u svojoj glavi pravila retrospektivu svih događaja proteklih godina, uistinu sam se nadala da će ova 2020. donijeti nešto inovativno, inspirativno i pozitivno. Nadala sam se da su prethodne godine bile samo uvertira za predivnu 2020. koja slijedi i donosi nam vedrinu, radost i ljubav. Što je najvažnije, bila sam ubijeđena da ću prvi razred srednje škole završiti među starim, izlizanim zidovima te, meni ponekad drage ustanove i da će u učionici biti toliko vruće da ćemo svi praviti lepeze od papira dok nam profesori ljutito govore da prestanemo praviti buku. Ali, na moju veliku žalost, realnost je bila drugačija.
"Iste smo snove sanjali, istom se nadali..."
Zarobljena u nekoliko kvadrata svoje sobe, okružena robotima i skupocjenom tehnologijom, poprimila sam boju bijelih zidova. Kao da sam se stopila s njima dok sam pomno pratila online nastavu koja vrišti monotonijom i apatijom. Pokušavam ostati skoncentrisana, ali mi misli plutaju u nekom nepoznatom smijeru. "Pobogu, šta se ovo nama dešava?" – promrmljah sebi u bradu zabrinutim glasom. I, da, meni kao sasvim običnoj šesnaestogodišnjakinji još uvijek nije jasno šta se desilo i zašto se desilo. Da li je koronavirus zavladao u tolikoj mjeri da online nastava bude glavni izvor obrazovanja i informacija?
Nisam željela vjerovati u to.
Svi online testovi i ispitivanja, za mene su bili potpuna enigma. Ništa ne može biti u potpunosti regularno, niti profesori mogu raditi svoj posao entuzijastično, bez imalo nervoze, ne mogu čak ni pokloniti iskreni osmijeh svom đaku. Razumijem ih, jer je i moja majka prosvjetni radnik i znam da čitava ova virtuelna nastava iziskuje bezuslovan trud i mukotrpan rad. Inače, ona je posvađana sa tehnologijom iz nepoznatih razloga, ali sam pokušavala da joj na sve načine olakšam, i ako sam ponekad bila gruba, znam da mi ona to ne zamjera. Heh, neka i ona nešto ne zna, pa me mora pitati.
"Smijehom strah pokrijem uvijek..."
Ja, nepopravljivi paničar i trtaroš, često sam bila uznemirena, jer sam željela da sve bude savršeno, da svaki moj rad profesorima stigne na vrijeme i da moji radovi budu zadnji na kojima će se pronaći greške.
Moj perfekcionizam tokom online nastave bio je izraženiji nego inače.
Kao neko kome je škola i obrazovanje na prvom mjestu, trudila sam se da se ne dovodim u situacije koje bi se po mojim ličnim standardima smatrale neuspjehom, ali kao što reče Henry Ford: "Neuspjeh je prilika da pokušate mudrije." Ovaj citat me podstakao da radim i mislim pametnije, a da iz svakog neuspjeha pokušam izvući ono najbolje.
Znam kako su mi roditelji uvijek govorili da budem zahvalna na svemu ovome što imam, upoređivali su vremena u kojima su oni živjeli s vremenom u kojem ja živim, te su često upotrebljavali otrcanu frazu: "Ne znaš ti kako je bilo u moje vrijeme..." Zamislite, do prije godinu dana sam razmišljala o tome šta bih i da li bih ja uopšte nekad u budućnosti svojoj djeci mogla reći takvo nešto, jer jednostavno u mom vremenu je sve servirano na pladnju, dostupne su društvene mreže, medicina i tehnologija dosta napreduju, te se svijet toliko razvio, da u tom pogledu nema mjesta prigovaranju i jadikovanju.
A sada... online nastava je zaslužna za to da kad odrastem svojoj djeci mogu govoriti: "Ne znaš ti kako je bilo u moje vrijeme, ti nećeš u školu, a ja sam morala mjesecima zatvorena biti i slušati profesore..."
Sve je postalo jednolično, osjećala sam se prazno...
Iz mog ugla, cijela ova situacija koju je donio ovaj frustrirajući virus, jeste jedan dugometražni film, a online nastava je zapravo kulminacija i jedna upečatljiva scena koja ostavlja neizbrisiv trag u našim umovima. Još uvijek pokušavam odgonetnuti koji je ovo žanr, ali po svemu sudeći, online nastava je bila jedna tragikomedija koja, nadam se, neće imati reprizu i koja više nikada neće biti emitovana u našim životima.