Nevolje jednog osnovca u doba korone

12.06.2020
Ivona Grgić

Nevolje jednog osnovca u doba korone

Rad pristigao na konkurs za nagradu Šukrija Pandžo 2020.
Tekst Ivone Grgić osvojio je jednu od četiri druge nagrade na petom izdanju konkursa Šukrija Pandžo.

 

Dječak je polako otvorio ulazna vrata i ušao u kuću kao da ulazi u minsko polje. Obrazi su mu postali crveni od nove ture crnih misli koje su tutnjale i presretale sve izgovore koje je već bio spremio da servira roditeljima. Ugledao je nenu koja je primicala svoj kažiprst izolovan od drugih prstiju tankim usnama sugerišući mu da bude tih. Šapnuo joj je:

– Neno, s kim ono mama priča?

– K'o i svaki dan u ovo doba, ašikuje ti sa razrednikom. Joj što čo'ek more besjedit', braćo mila. Njemu da život zavisi od šutnje izgubio bi ga dok si rek'o zadaća.

Trinaestogodišnjak se osjećao jako loše na svaki pomen riječi zadaća i razrednik. Nena se prikučila vratima, naćulila uši i pokušala da čuje šta je to i ovaj put njen zlatni unuk onlajn masno skrivio. Nije znala na čemu da temelji odbranu unuka kada snaha izađe iz sobe. I njoj je sve ovo bilo novo i sama se jako teško prilagođavala životu u izolaciji i salvi novih riječi koje su silazile sa usana njenih ukućana. Konekcija, zoom, onlajn, oflajn i e-mejl su se miješali sa njenih sedamdeset i pet godina pa joj je odjednom postalo jako tijesno u mislima. Dobro je da ne živi sama kao većina njenih vremešnih prijateljica. One su još davno postale onlajn nene jer su im djeca i unučad emigrirala na zapad. Sva bi se ova novonastala situacija nekako predurala i predeverala samo da nije onog razrednika koji im svaki dan napravi svađu u kući. Snaha je bila crvena k'o bulka i čim je izašla počela se derati na onog jadnog osnovca.

– Gdje si bio? Znaš da ne smiješ napolje?

– Bio sam iza kuće, mazio Ajaksa.

– Moralo se, snaho, dijete malo nadisat svježeg lufta. – ubacila se nena.

– Nadisaće se on kad bude radio za mješalicom. Sa ovakvim radnim navikama ga samo to i čeka. – ubacio se dječakov otac.

– Ni danas ni juče nisi bio na onlajn nastavi! Razrednik kaže da si pobjegao. Lako je sad. Jednim dugmetom pobjegneš. Čovjek ti traži zadaću. Napisao ti čak i e-mail, a ti se nisi udostojio čak ni da odgovoriš. Ja moram lagat' za tebe. E, neću više pa taman da propaneš.

– Mogla se za to pobjegao upotrijebiti i neka prikladnija riječ. Na primjer dezertirao? – usprotivio se dječak.

– Vidi ti njega, vojnika bjegunca. U čemu je problem sa tom zadaćom? - pitao je ljutiti otac.

– Ohanite malo. Navalili ste na tu zadaću k'o rus na Mjesec. Nije dijete stiglo. Čitav dan uči engleski. Maloprije izaš'o malo napolje i to mu je sve. – glasno se nena suprostavila roditeljima djeteta.

– Ozračen sam kao Hirošima koliko sam vremena proveo pred računarom. Znate i sami da mi bosanski baš i ne ide.

– Ma nemoj? A znaš odgovoriti na svaku. To ti ide? K'o da prije nisi stalno visio na računaru. I kakva je to zadaća koju ne znaš uraditi? –pitao je otac.

– Moramo iz priče koju nam je učitelj zadao sve riječi prepisati i odrediti šta su po vrsti i kakvu ulogu imaju u rečenici. Pošto nisam uradio zadaću, zadao mi za kaznu još dvije priče. On mene nešto ne simpatiše. Svima oprosti samo meni neće.

– Ja budale. I to se zove nastavnikom? Sramota! Šta imate prepisivat' tuđe priče? Od tog nema ništa. Bolje da vam da da sami pišete svoje priče. Kako ti fino pišeš, nenin pišče, ti bi bio najbolji. A što ne pitaš koga da ti da da prepišeš to što je zad'o? – ubacila se nena.

– Svakom je učitelj zadao drugačiju priču.

– Ko bi rek'o, nako mlad, a prefrigan. Kolko ti ono reče da on ima godina? – frknu nena.

– Kao tata.

– Nek vam je stao u kraj. I jeste banda prepisivačka. Imaš internet, knjige i sveske. Krajnje je vrijeme da barem naučiš osnovno iz sintakse. Imaš svo vrijeme ovog svijeta pogotovo sad. Pola vam razreda ne zna nabrojati padeže. Sad se u ovom vremenu vidi ko je ko i ko je kakav. Korona će proći, a zaključne ocjene će te obilježiti pa ti vidi! U moje vrijeme ti se ne bi makao od petog razreda. – derao se otac.

– Navikao je on da ide u školu turistički. Obiđe malo školu o našem trošku i kao suvenir donese koju kečinu. Sve mu je omogućeno, sve. Njegovo samo da uči, a ni to ne može. Ima toplu sobu, najbolji računar, plaćen internet, majka mu kuha šta god poželi i opet belaj. Šta bi da si kao ona djeca što im nevladine organizacije doniraju računare i što nemaju čime da plate internet? Oni svoje roditelje ne brukaju ovako kao ti mene, sramoto jedna, već se trude maksimalno.

Dječak je stojao mirno kao Sfinga pred roditeljima. Gutao je sopstvenu krivicu. Nokautirali su ga i padeži i pridjevi po zaljubljenom srcu koje je jedva nosio u grudima. Šamarali su ga i drugi predmeti, ali razrednik ga je uzeo na zub ni krivog ni dužnog. Nikako nije mogao koncentraciju utjerati u suru. Nije znao da se njegovo obrazovanje u školi odvija spontano i da mnoge stvari upamti usput. Neko je nekad rekao da je to usput pokupljeno znanje direktno proporcionalno sa inteligencijom. To usput mu osigura solidnu trojku, a za veću ocjenu se mora malo namučiti kod kuće. A sad nema toga usput. Ostalo samo mučenje kod kuće. Onlajn predavanja su mu bila siva i neopipljiva, a i boljele su ga oči od buljenja u ekran. Često imaš mogućnost izbora da naknadno odslušaš predavanje, a ta mogućnost je ono o što se većina njegovih vršnjaka spotakne, onako dječiji i naivno vjerujući da će sutra biti pravo vrijeme da se sve stigne. I nakupi se tih „sutra“ toliko da više i ne znaš šta je sutra u rečenici. I sve te nakupine opet odložiš za sutra jer imaš alternativu. Opasno je oruđe alternativa u maloljetnim rukama jednog osnovca čiji roditelji rade puno radno vrijeme izlagajući živote na radnim mjestima u apoteci. Dezertirao je rado sa onlajn časova bosanskog jezika jer borba sa svim tim silnim vrstama riječi ga je ranjavala do kosti pogotovo sada. On rečenice nije razlagao već ih je majstorski slagao u prelijepe priče. Razlaganje mu je bilo asocijacija za skrnavljenje nečijih blistavih misli. Riječ slaba konekcija je bila opravdanje prvih sedmica, a njeno prečesto korištenje je razredniku postalo krajnje sumnjivo sve dok ga nije izjednačio sa pojmom laži. A i taj razrednik kao da je uživao u telefonskim razgovorima koji su išli na njegovu štetu, ma kao da je čitav dan jedva čekao da nazove njegove roditelje.

Nena je znala da mora preduzeti nešto. Samo sve joj je sad otežano premda ona ne zna koristiti internet kao njene prijateljice, onlajn nene svojih onlajn unučadi. Sin i snaha su taj dan morali obaviti kupovinu i nisu se vratili kući odmah nakon posla. Tačno u 16:15 minuta po srednjevropskom vremenu i po dogovoru, zazvonio je fiksni telefon. Ovo je prilika koju je vrebala sve od trinaestog marta do danas.

– Alo!

– Halo. Dobar dan. Ovdje nastavnik Amir Alagić, mogu li dobiti...

– Ooooo dobar ti dan, nastavniče, ovdje nena, a meni baš i ne bude dobar dan kad ti nazoveš jer nam zbog nekake zadaće uvijek napraviš konfliks u kući.

Nastavnik se nasmijao i pokušao na najprostiji način objasniti neni da se zadaća mora raditi i da djeca moraju prisustvovati nastavi pa i preko računara.

– Jest vala, moraju, al' nekad ona korekcija neće pa neće. A vala, nemojte mi zamjerit', al' mi se, nastavniče, moramo malo popitat'. Nije umene unuk dragi Bog pa da more bit' na dva različita mjesta u isto vrijeme pa ni na onom onlajn čudu. Juče povazdan bio na engleskom. Tam ona nastavnica pametna žena. Našarenila oni ekran, a znaš da djeca vole što šarenije. Mladost je to. Pa na ekranu ima i dvor i vatra i ratnici i puška i šuma. Nema šta nema. Samo nju ne vide, al' je čuju. Ljepše je djeci kad nastavnika ne gledaju. Ona otam nešto kaže, a umene unuku samo što palčevi ne otpanu koliko se trudi sa onom spravom i onda i on nešto kaže na engleskom i ja se oduševim. Veze engleski bolje neg' ja bosanski, a ja imam sedamdeset i pet godina. Čuju se i druga djeca kad nešto kažu. Kod te nastavnice ota korekcija nikad ne zaštopa pa drži djeci čas pola dana. Niko se na nju ne žali. Nikad mi konfliks u kući nije napravila nit snahu nazvala. A u tebe, da prostiš, ta korekcija nikaka pa ti sve djeca budu kriva.

– A znači tu smo. Igrice? Zato njega i nema na časovima.

– Baš zato. Nemere u isto vrijeme i kod tebe i kod nje. Dijete mi ozračeno k'o 'Irošima od te škole i ti se još žališ. Nego, sine, s kim ti živiš?

– Sa ženom i dvoje djece, neno.

– E sine, kad misliš da bude trebalo matere od djece iz razreda zvati, nazovi der svoju majku. Biće joj drago, poćuti me. A rekla bih ti još nešta, al' se bojim da mi nećeš uzet' za zlo.

– Recite slobodno. Vi ste meni kao moja majka.

– Moj unuk lijepo piše. On će, ako dragi Bog da, jednog dana bit' pisac i svi mi koji ga znamo vikat' ćemo đe god odemo da ga znamo i da je naš. Sramota je da pored svog jezika radi vas on tad na engleskom počne pisat' kad bude stas'o za ozbiljno pisanje. Što vi njemu ne date da šta opisuje umjesto otije padeža?

– Naravno da mu dajem da opisuje, ali baš zbog toga mora znati gramatiku. Baš zbog toga! Neka će mu se budala smijati sutra zbog kržljavo naučenog pravopisa, a ja u tome ne želim da učestvujem. Uočio sam ja da on ima potencijala pa ga zato i forsiram malo više nego druge. Ja svoju koru hljeba ovdje pošteno odrađujem.

– Eis... Tako i treba, al' moraju i drugi jest'. Moja Razija ima unuku. Ta unuka je vektor.

– Šta je unuka?

– Vektor. Njoj donesu napisane knjige, ona prepravi taj pravopis i lijepo svima. Nije uredu uzimati tijem vektorima koru hljeba. Oni se ne smiju kad ko pogriješi. A i šta će se smijati kad zarađuju na greškama. Uči ti djecu, al' ne prigoni.

– Aaaa lektor. –nastavnik se od srca nasmijao.

– Jest, to, to. A moj unuk je posl'o onu zadaću, stiće ti, sinko, sutra eventualno prekosutra na onu mejl adresu. Od sad kad budeš dav'o onlajn zadaću, nemoj davat' nešto što djeca ne znaju. Daj nešto što znaju. Nek te pamte po dobru. Brzo oni rastu. I brzo se zaljube u ovijem godinama. Treba to razumit'.

– Ljubav, dakle? Hmmm... Draga neno, fino mi popričasmo. Uvažiću vaše savjete, a vi mi budite živi, zdravi i čuvajte se korone.

– 'Oću, sinko. I upamti, oni će gradivo zaboravit' i ono onlajn i ono oči u oči, samo neće zaboravit' kakav ste čovjek bili.

– U zdravlje!

– Doviđenja!

Nena je posadila unuka ispred sebe. Dugo ga je mazila hrapavim, radničkim rukama po obrazima. Bila je ponosna na sebe jer je nastavniku otvorila oči i unuku olakšala onlajn nastavu koja joj nikako nije bila draga. Dijete je prije iz škole uvijek dolazilo sretno, a svađe je bilo samo poslije roditeljskog, dakle, jednom u polugodištu.

– Sine, uči. Uči jer kad je glava pametnija leđima bude milion puta lakše. Uči pa makar i nazor. Uči pa makar i onlajn.

Dječak se morao uhvatiti u koštac sa onim nakupljenim „sutra“, otežati malo glavu da bi leđima sutra bilo lakše, a igrice, djetinjstvo i onu malu iz „B“ odjeljenja ostaviti po strani. Pustila se koja suza i zbog škole i zbog ljubavi. Suze se, doduše, nisu mogle onlajn spuštati niz obraze. Tako je to kada imaš trinaest u doba korone. Konačno provjereno i dokazano, lakše se bilo onlajn zabavljati nego onlajn učiti. Možda zato što srce ne zna za alternativu ili što odrasli nisu umiješani u to, ko će ti ga znati?