Moje kolege i ja smo imali običaj da se svakog prvog januara sastanemo i pričamo o svojim ciljevima za nadolazeću godinu. Umorni od školskih obaveza i učenja, svi smo htjeli novi početak i motivaciju za ispunjenje planova. Ove godine u planovima su bila putovanja, popravljanje prosjeka, upisi na fakultete, započinjanje novog života. Tog prvog januara nismo mogli ni zamisliti da će nam slab internet predstavljati probleme u školi. Februar je bio pun nade, pričalo se o maturama, nadolazećim ispitima, šetali smo hodnicima ne znajući da će to biti jedno od posljednjih dana među sigurnim zidovima škole. Krajem mjeseca počele su pristizati nove vijesti o opasnom virusu koji počinje vladati svijetom. Nije trebalo dugo da okupira i našu zemlju, te smo se početkom marta susreli sa najvećim izazovom za učenike. Problemi oko škole prešli su na viši nivo. U tom periodu prošli smo kroz četiri stadija: poricanje, zbunjenost, tuga, prihvatanje. Poricanje je trajalo kratko. Tada smo još uvijek bili pozitivni, uzbuna će proći, mi ćemo se vratiti u školske klupe i na kraju godine ćemo to proslaviti na najbolji način. Sedmice su prolazile, ekran računara je zamijenio tablu, tipke su zamijenile kredu, a kraj se nije nazirao. Osjećali smo se nemoćno. Negativnost se polako nakupljala u nama, strah je bio vidljiv u očima profesora, što nije bilo nimalo umirujuće. Svaku noć smo išli na spavanje očekujući gore stanje ujutru. Dvije sedmice su se produžile na mjesec dana, mjesec se produžio na čitavu školsku godinu. Brzo se zbunjenost, ljutnja, umor pretvorio u pravu melanholiju. Nemogućnost izlaska, zatvorenost u četiri zida svoje sobe, mnogo je utjecalo na razmišljanje učenika. Prije tri mjeseca smo jedva čekali izaći kroz vrata škole i vratiti se u našu zonu komfora, u sobu gdje je sve mirno i tiho i gdje se možemo opustiti. Mart i april su prolazili i soba nas je gušila, bili smo zatočeni na vrhu kule, a virus je bio naš zmaj čuvar. Planovi su se otkazivali jedan po jedan, a mi nismo imali izbora nego da se pomirimo sa tim. Put do prihvatanja je bio dug, ali sa pozitivne strane, svi smo bili upoznati sa novim sistemom, koji je bio potpuno novo iskustvo za nas. Nismo imali puno vremena da se prilagodimo, što je dosta usporilo proces, no nismo se dali omesti. Glavne prednosti su te što nastavljamo učenje iz sigurnosti doma, odgovoranje nije bilo toliko napeto, više sam imala osjećaj da vodim ozbiljan razgovor sa svojim profesorima. Škola nekada podsjeća na jednu veliku zabavu, za koju nemaš izbora nego da ideš pet sati, pet dana u nedjelji. Mnogo učenika je introvertno, što im predstavlja problem u odgovaranju, pogotovo kada se ne nalaze u svom sigurnom prostoru. Online nastava im je omogućila da stvaraju atmsferu kakvu žele, bez pritiska okoline na njih. Još jedna dobra strana online nastave jeste ta što je procent zlostavljanja u školama dosta nizak trenutno. Zlostavljanje u školama je veliki problem u školama širom svijeta, te je razlog zašto dosta učenika u drugim zemljama se odlučuje na online predavanja i bez virusa koji je pogodio svijet. Riječ koja najbolje opisuje ovu situaciju u kojoj se nalazimo jeste izazov. Prošli smo kroz tri izuzetno teška mjeseca, manje smo se kretali, komunicirali, osjećali se usamljeno. Neće uvijek ići sve kako treba. Neki učenici neće dobiti svoju matursko večer, posljednje dane srednje škole neće provesti u školi nego u kući, otežano je upisivanje na fakultete, ali ovo su vremena koja nas uče da se možemo prilagoditi bilo kojoj situaciji uz pomoć discipline. Naše strpljenje je stavljeno na test i ponosna sam što mogu reći da smo ga položili. Izazovi su tu da život naprave interesantim, a pobjede su tu da ga naprave značajnim.
