– „Čestitamo! Sa odličnim uspjehom si maturirala Zehrina, želimo ti da...“
BIIP BIIIIIP BIIIIIIIIIIP
– Škiljeći na jedno oko tražim mobitel pored jastuka. Zvuk alarma na podnosim, nisam „jutarnji tip“ i to je zvuk uz koji se budim skoro svako jutro.
Srećom, uvijek postoji opcija „Odgoditi za 5 minuta“!
Kako bi bilo lijepo da i u životu negativne stvari možemo „odgoditi za 5 minuta“, dok budemo spremni. Međutim, nemamo tu mogućnost i život nas iznenadi, postavi u situaciju i ne čeka na našu spremnost.
Neko ustaje odmah, na prvi zvuk alarma, i kreće sa svakodnevnim aktivnostima. Takve osobe su uvijek spremne za nove izazove i suočavanje sa svakodnevnicom.
Neko isključi alarm nakon zvuka i nastavi da spava. Vječito kasne i spavajući koračaju kroz život, ne doživljavajući sve ono što se događa oko njih.
Postoje i oni koji se bude prije alarma, isključe ga i prije nego što je zazvonio. To su endemične vrste. Oni su spremni na sve, njih ništa ne može iznenaditi u životu.
Rekli su mi da postoje i oni kojima ne treba alarm, koji se bude prirodno, na vrijeme. Što se mene tiče, to su vanzemaljci.
Pandemija korona virusa nedavno je došla iznenada i promijenila našu svakodnevnicu. Svi mi smo imali neki svoj ustaljeni ritam i raspored po kome smo funkcionisali. Iznenada, sve se okrenulo naopako i dočekalo nas nespremne.
Ko je uključio alarm, ko je odgodio alarm, ko je isključio alarm?
Nova svakodnevnica je tu i sve nas je dočekala nespremne, u neizvjesnosti i strahu od nepoznatog.
Jučer sam bila u učionici, predavala, objašnjavala učenicima nove lekcije, pokazivala nove stvari, razgovarala, odgajala... Danas, treba da realizujem online nastavu putem platforme i Viber grupa. Profesor sam likovne grupe predmeta u srednjoj umjetničkoj školi i svjesna sam koliko je vizuelno za njih bitno. Mogu li to uspjeti dočarati putem platforme, mobitela, fotografija? Novi izazov za mene, ali i moje učenike. Ispred nas je nepoznat teren, htjeli mi ili ne, morali smo otkrivati, istraživati, i snalaziti se.
Moj unutarnji alarm je zazvonio prvi put: hoće li me razumjeti, hoće li znati, hoće li naučiti, hoće li biti previše, hoću li propustiti da im pokažem- objasnim nešto bitno, hoće li stići završiti u zadanom roku...
Zvoni i drugi put: jesu li zdravi, jesu li njihovi u porodici i bližnji zdravi, da li su nečiji roditelji ostali bez posla, kako podnose novu situaciju, kako utiče na njih ovo iznenadno stanje, kako se nose sa mjerama prevencije pa na kraju i zabrani izlaska na ulicu...
Poslije drugog zvona se trznem i shvatim da sam ja profesor, da trebam biti uzor, hrabra u suočavanju sa novom situacijom, pandemijom korona virusa.
Uvijek sam se vodila idejom da samo svjetiljka koja sija može drugima da osvjetljava put, te sam tako odlučila pratiti i djelovati na zvukove unutarnjeg alarma.
Nove lekcije sam pripremila na drugačiji način, tako da budu lakše razumljive učenicima. Nisam željela da ih opteretim nego da ih motivišem da još više zavole umjetnost i da dožive duševno osolobađanje, koje samo umjetnost može dati. Stalno sam im ponavljala da je najbitnije da smo zdravi, a sve ostalo će biti. Propušteno gradivo se može nadoknaditi i nadograditi, samo ukoliko to oni žele. Trudila sam se slati im poruke koje su osim zadatka sadržavale i riječi pozitivne energije, koja je trebala i njima kao i meni.
Prvih dana, moram priznati, bilo je veoma naporno biti sa pozitivnom energijom, prilagođavati nastavne sadržaje, pripremati na novi način lekcije, pratiti napredak, pisati izvještaje, biti dostupan za sve... Kako je vrijeme odmicalo, dan za danom, i mi smo postajali smireniji i bolje smo podnosili novu situaciju. Nova situacija više nije bila nova, polako smo se adaptirali i prilagođavali.
Pandemija korona virusa dokazala je da profesori i učenici, zajedničkim snagama, mogu pobijediti sve nove i drugačije dane.
Nećemo se sjećati negativnosti iz ovog perioda: izolovanost, zanemarivanje porodice, stida zbog lošije materijalne situacije i nemogućnost prijave na internet u zadanom času, nemogućnost kupovine potrebnog materijala za rad, tipkanja 300 poruka dnevno, slušanja komentara kako porfesori ništa ne rade a primaju platu džaba...
Sjećat ćemo se da smo ZAJEDNO uspjeli odgovoriti novom i drugačijem izazovu, koji nas je na neki način i zbližio, podsjećajući nas koliko smo svi mi zapravo mali.
Ne znamo hoće li nam alarm sutra zvoniti i kada zazvoni šta nosi novi dan.
Odlučila sam da jutros ne kliknem na tipku „Odgoditi za 5 minuta“, i uz aromatični miris prve jutarnje kafe, pročitala sam prvu poruku ovog jutra: „Hvala Vam što ste imali razumijevanja za nas i što ste bili divni prema nama. Nadamo se da ćete nam još predavati, jer ovo polugodište je bilo nezaboravno J <3 „.