(Pripovijedanje je zasnovano na istinitom događaju. Radnja je smještena u ovdašnju prijestolnicu naše zemlje. Određeni lični podaci, poput imena ili u nastavku spominjane ustanove, izmijenjeni su zarad privatnosti. Slijedi opis zapaženog utjecaja promjena na sve generacije, s akcentom stavljenim na omladinu koja će svojim djelima odraziti našu budućnost...)
***
Pod neočekivanim velom bunila i dolaskom prvih cvjetova jagorčevine, na svačijim vratima pojavila se nevolja. Iako se činilo da ljude čeka samo još jedno veselo i živahno proljeće, najednom je bolest poharala svijet, a tako i šeher Sarajevo. U ljudima se stvorila pometnja, i crne misli obuzimale su gotovo svakog, krenuvši od starih djedova i brižnih baka, do zabrinutih majki i očeva. Čak se doimalo da su i ona, dotad vidno nestašna djeca, u sebi nevješto sakrivala strah. Mladi parovi sve su manje i rjeđe šetali sarajevskim ulicama i baščaršijskim sokacima. Prijatelji više nisu provodili vrijeme ni u okolnim, a odveć poznatim kafićima i često zagušljivim ambijentima. Sve novonastalo je za sobom vuklo neminovne mjere, i dakako da se nastojalo očuvati zdravlje svojih najmilijih i sebe, kako fizičko, tako i mentalno. Po saznanju vijesti o obustavi nastave, đaci su već uveliko bili pripremali svoje slobodne i edukativne aktivnosti.
Nesvakidašnje školovanje je pronašlo svoje mjesto u teškom periodu. Na iznenađenje prosvjetnih radnika, započelo je takozvano „učenje na daljinu“. Tek poneki čovjek je izražavao sopstveno negodovanje, pokušavajući opravdati sumnje o lošem obrazovanju, pod izgovorom da, takva novina, neizbježno prouzrokuje razdor između onih koji uče, i onih koji podučavaju. I zapravo, mnogi sanjari i radiše nisu ostvarili svoje zadate planove i ciljeve, a zasigurno da su njihove želje tokom izolacije i blijedjele. Tu se dolazilo do djelimične spoznaje da odlazak u dobro poznatu ustanovu, dosta više intrigira od suhoparnih privitaka i eseja, koji nakon dugog dana prouzrokuju svakakve čudne i izopačene oblike i boje pred očima od zamora.
Nesumnjivo je bilo da su djeca iz nižih razreda teže podnosila rastanak sa drugarima iz školskih klupa, dok su iskusniji srednjoškolci rado pristajali na samovoljno organizovanje vremena, i svrsishodno situaciji imali su ga daleko više, nego u prijašnjem periodu. Kako je među učenicima bilo i onih tipičnih „varalica“, pokušavalo se suzbiti prepisivanje pojedinih zadataka. Ipak, strogim i rigidnim profesorima nije pošlo za rukom uhvatiti te male prevarante, pošto više nije bilo dotad neizostavnih šalabahtera, puškica, niti kojekakvih tehnoloških naprava ispod školskih stolova. Ovoga puta, takve stvari nisu predstavljale rizik, jer se skoro ništa nije odvijalo pred parom pronicljivih očiju. A opet, ko je htio, neovisno o tome da li je bio u razredu ili u toplom domu, nalazio je sebi način, pa iako ga je on možda koštao reputacije i obraza, cijeli plan se sprovodio lakše, i barem starješine nisu udarale nestašne prutom po ruci, kao što su to radili nekad, davno prije naprednih metoda kazni ili ukora. Bilo je, naravno, onih, koji su vješto izvršavali svoje obaveze, i marljivo učili i radili. Kod njih nije postojala znatna razlika u različitim načinima edukacije. Ispravno stečeno znanje je bilo, a uvijek će i biti, ogromno blago koje jedan čovjek u toku boravka ovdje može steći. Dokle će se ono širiti, zavisi od svake individue, ali izgleda da se to kroz burnu historiju poprilično izmijenilo, pa kvantitet naučenog i snage pamćenja su stavljeni ispred kvaliteta odabranog i proučenog. „Znanje je tek onda znanje kad je stečeno naporom vlastite misli, a ne pamćenjem.“ – bile su riječi velikog književnika i mislioca, Lava Tolstoja, u kojima se i danas može naći uporište.
A jedino što je, čini se, najsnažnije uzrujalo maloljetnike, bila je zabrana izlaska na otvoren prostor. U trenucima dosade, djeca su igrala društvene igre, dok su stariji adolescenti pronalazili alternativne načine za druženja. Starateljima je bilo zanimljivo vidjeti da su njihovi potomci sve više pribjegavali osnovnim, istinskim vrijednostima. Dosta se promijenilo od njihove mladosti i njihovog najljepšeg doba, pa su s lakoćom prihvatili blage razlike u ponašanju mladih. Više nije bilo dosadne i monotone atmosfere, otuđenja od iskazivanja emocija, niti besciljnog izbjegavanja ukućana. Zbližili su se i braća i sestre, i rodbina i prijatelji. Pojedini bi gledali emisije i filmove sa voljenim osobama putem inovativnih čuda ovog stoljeća, dok bi se drugi bavili neiscrpnom umjetnošću; slikanjem, sviranjem, pisanjem – jednom riječju, stvaranjem.
Događaj koji je u velikoj mjeri obilježio mjesec mart, bio je uveliko prepričavan i pripovijedan u jednom omanjem naselju, u blizini Vijećnice. Gospođa Olivera je bila ugledna profesorica engleskoj jezika, koja je, nažalost, patila od neizlječive bolesti. Suprug joj je poginuo u prometnoj nesreći 1998. godine, prije nego li su njih dvoje uspjeli osnovati porodicu i imati žarko željenog sina. Bila je od onih, koje su svi voljeli, jer joj je duša zračila nekom nesvakidašnjom dobrotom i toplinom. Pričala je kao osoba koja nema niti jedne brige u životu. Uprkos bolesti, bila je srećna, i željna života i ugodnih razgovora. Kako je bila starija, teško se snalazila s podučavanjem svojih gimnazijalaca. Svakog dana, njeni učenici bi joj dolazili kući, i pomagali sa stručnim obavezama i materijalima. Štaviše, rado su joj pomagali i sa svakodnevnim zadacima, kupovinom hrane i lijekova, pospremanjem kuće ili spremanjem jela. „Bog vas blagoslovio mili moji! Ah, lijepa moja djeca! Tako mladi, a već tako obzirni i pažljivi... Nadam se da će vas, zbog svega ovoga, roditelji obradovati barem sa kesicom omiljenih slatkiša! Trebaju biti ponosni na vas. Zaista ste mi unijeli radost u srce... Želim vam svu sreću, i molim vas, ostanite takvi kakvi jeste i kada mene više ne bude... Ah, dragi moji maturanti! Čini se da sam opet, zahvaljujući vama, makar malo voljena i cijenjena...“ – govorila bi. Ovaj čin je doista pokazao vrijednost odgoja kod tih profinjenih i dobroćudnih gimnazijalaca. Nedugo nakon Vaskrsa, gospođa Olivera je preminula. Njeni učenici su se dugo nakon njene smrti prisjećali te vedre ličnosti. Ostalima oko njih nije puno trebalo da primijete značaj onoga što su učinili. Shvatili su da se znanje može nadoknaditi, ali vrijeme potraćeno na letargične i istovremeno sebične aktivnosti, ili pak, potraćeno na propitivanje nekih kvazi-činjenica, zanemarujući brigu za osobe oko sebe, ne može. Neminovno je da su međusobno pomaganje i pomoć tada često bili potrebni u tom velikom gradu, i izgledalo je kao da su mnogi počeli cijeniti takve stvari više, i pamtiti daleko duže. Uostalom, shvatili su da je najteža zadaća u životu biti čovjek, kao što je i podjednako bitno ostati dosljedan sebi, svojim principima i misaonim poimanjima.
Ogorčeni i razočarani pojedinci su znali osuđivati te svakodnevne posjete profesorici, ali maturanti se nisu dali obeshrabriti. Bili su svjesni da poštuju druge, pazili su se uzajamno, dolazili su u malom broju u posjete, i najbitnije, ustrajali su u sopstvenim stavovima. Niko se ne bi trebao uvijek slijepo povinovati pravilima, jer da nije bilo tih dobrih mladića i djevojaka, život mile gospođe Olivere bi se završio tužno, i bila bi samo još jedna duša u nizu, čiji se plamen ugasio, prije nego je stigao po posljednji put osjetiti vrijednost i ljepotu ovog kratkog, prolaznog života. Ubrzo su i drugi profesori bili upoznati sa dobrim namjerama tih učenika. Njihovi razgovori postajali su sve smisleniji i značajniji, što je većini olakšalo završne ocjene. Uspješna komunikacija je bila ključ za bolji pristup, bez obzira na to da li je bila verbalna ili neverbalna; „oči u oči“ sinergija, ili suradnja putem postmodernih sprava. Iz svega toga, posmatraču se posrećilo i da izvuče vrijednu pouku, i da nauči jednu životnu lekciju, važniju od bilo koje zatvorene i statične definicije iz bukvara. Uistinu, zbilju svako poima drukčije, i ljudi po prirodi svoga postojanja nerado prihvataju promjene. Iz nedefinisanog straha od bolesti i naizgled neučinkovitog školovanja, polako je izvirala nova nada, i činilo se da je upravo to ona prijeko potrebna nit, koja je povezivala sve učenike sarajevske gimnazije i njihove starije, nenazočne mentore. Jednoličnost i oronulost je popuštala učitelje, i s vremenom su se sve više navikavali na neizbježne izmjene, uspjevši sačuvati sebe i svoju, iako ne biološku, ali zasigurno dragu, djecu i njihovo stečeno znanje. Polako su se srađali sa činjenicom da je većina njihovih poznanika i sugrađana preživjela mnogo gore događaje, i da će sve nedaće jednom proći. Svakako, poslije teške i strašne olujne noći, uvijek dođe novo svanuće.